Abstract

Ovaj rad govori o odnosu znanosti i filozofije ili, preciznije, o naturalizaciji filozofije. U prvom dijelu rada namjeravamo predstaviti Quineov teorijski okvir vezan za znanstveni utjecaj na filozofski diskurs i istraživanje. Quine je u svojim filozofskim spisima naglašavao važnost znanosti, u naturaliziranim ili normativnim epistemološkim oblicima. Ideja jedne održivije pozicije znanja utemeljene na znanosti često se smatra središnjom idejom Quineove epistemologije. Daleko od bilo kakvog oblika kozmičkog egzila, i filozofi, prema Quineu, prihvaćaju najbolje znanje koje im je u određenom trenutku dostupno.Sličan fenomen pronalazimo u Descartesovom konceptu životinjskih duhova te se time potvrđuje teza o upotrebi najboljeg dostupnog znanstvenog znanja u određenom trenutku. Quineovu koncepciju, razvijenu u području analitičke filozofije, analiziramo na primjeru Descartesovog pojma životinjskih duhova, gdje se pokazuje utjecaj dominantne znanstvene paradigme na filozofski diskurs. Budući da Quineov okvir smatramo vrlo relevantnim, njegovo smo stajalište usvojili kao svojevrsnu interpretativnu paradigmu koja nam pomaže da bolje razumijemo određeni problem iz domene povijesti filozofije. Drugi dio rada analizira pojam životinjskih duhova koji su u Descartesovoj filozofiji shvaćeni kao posrednički entiteti koji povezuju um i tijelo. Nekoć snažna znanstvena ideja, životinjski duhovi su gotovo iščezli s napretkom znanosti te su zamijenjeni drugim znanstvenim paradigmama. Pojam životinjskih duhova smatran je Descartesovom kritičkom točkom i stoga je često zanemaren u filozofskim analizama. U ovom radu iznosimo hipotezu o tome kako je znanost preobrazila Descartesov filozofski diskurs analizirajući neobičan slučaj životinjskih duhova, pokazujući u isto vrijeme ograničenja i nedostatke novog modusa philosophandi.