Abstract

Za razliku od Platona, koji stvara projekt savršenog poretka kao paradigmu mediteranske utopije s nakanom da popravi postojeće države, Aristotel svoju socijalnofilozofijsku teoriju temelji na iscrpnoj analizi opstojećih državnih uređenja. Budući da ulazi u analizu zbiljskih odnosa u konkretnim državama te svoju teoriju polisa utemeljuje na iskustvenim činjenicama, Aristotel na isti način pristupa i ideji najbolje gradodržave. On, naime, prema uvjetima i okolnostima u konkretnim i pojedinim polisima, relativizira pitanje najboljeg državnog poretka. Unatoč takvim relativističkim odgovorima, Aristotel ipak daje skicu za model optimalnog državnog poretka koji hrvatski renesansni filozof Frane Petrić uzima za paradigmu svojega »sretnoga grada«.While Plato created the project of the perfect rule as the paradigm of the Mediterranean Utopia with the intention to improve existing states, Aristotle’s social philosophical theory is founded on the comprehensive analysis of the existing regimes. Since Aristotle started the analysis of the real relationships in concrete states and based his theory of the polis on empirical facts, he used the same approach with the idea of the best city-state. That is, in relation to conditions and circumstances in concrete poleis, he relativized the question of the best state organization. Despite such relativistic answers, Aristotle however provided a draft of an optimal state governance, which Frane Petrić, Croatian Renaissance philosopher, used for the paradigm of his “Happy city”