Abstract

Riječ je o socijalno-epistemologijskoj kritici globalizacije koja funkcionira kao povlaštena slika svijeta, povlaštena znanstvena paradigma. Odnos između globalizacije i moći, globalizacije i politike znanja, u radu se analizira polazeći od krize legitimiteta znanja – krize smisla, uloge i društvene funkcije univerziteta kao najviše institucije znanja. Na početku modernosti znanje je označeno kao moć. Na kraju modernosti, u globalnom društvu znanja, sama moć – moć nametanja znanja u liku tehnoznanosti – određuje što može biti tretirano, testirano i priznato kao znanje. Jedanaest ključnih stavova o globalizaciji iskazuju se u obliku gramatologijski nadopunjujućih antiteza o proturječnoj dinamici stvorenoj međusobnim preplitanjem politike znanja, moći i ideologije tržišnog fundamentalizma. Većina antiteza nastaje iz promišljenog suprotstavljanja hiperkapitalističkoj ideologiji tržišnog fundamentalizma. Ta ideologija nalazi se u osnovi dominantne ekonomske predstave o globalizaciji. Cilj rada je kritički preispitati raširenu popularnost pozitivističke naracije o globalizaciji, posebno o ‘globalnom društvu znanja’ i ‘novoj ekonomiji znanja’ . Problem je što dominantna ekonomimetička koncepcija globalizacije potpuno nekritički pretpostavlja da je pozitivirajuća upotreba pojma globalizacije samorazumljiva, koherentna, neproblematična, legitimna i opravdana. Suprotno tomu, pokazuje se da ‘globalizacija’ nije jasan nego da je veoma nejasan »pojam« , »koncept« , »paradigma « itd. Rad nastaje iz uvjerenja da globalizaciju nije moguće znanstveno legitimirati kao novu znanstvenu paradigmu. Činjenica da globalizacija unutar glavnih tokova znanosti ima ogromnu snagu, predstavlja stoga svojevrsni autoreferencijalni paradoks. Današnja ekonomska globalizacija rezultat je udruženog djelovanja znanstvene, tehničko-tehnološke, simboličke i realne nadmoći ekonomiziranog globalizacijskog diskursa, globaliziranih institucija znanja i drugih mehanizama. Ti mehanizmi globalizaciju i tržišni fundamentalizam nameću, promiču, kreiraju, rekreiraju i podržavaju kao jedinstven projekt koji se provodi u ime stvaranja novog »globalnog društva znanja«. This work is about social and epistemological criticism of globalization that functions as a privileged image of the world or a privileged paradigm. The relationship between globalization and power, and/or globalization and knowledge policy is analyzed in this work by proceeding from the crisis of knowledge legitimacy – the crisis of the purpose, role and social function of university as the highest institution of knowledge. At the beginning of modernity, knowledge was designated as power. At the end of modernity, in the global society of knowledge, the very power – the power of imposing knowledge in the form of technical science – prescribes what is to be treated, tested and acknowledged as knowledge itself. Eleven crucial statements on globalization are expressed in the form of grammatologically supplementing antitheses on the contradictory dynamics created by mutual interweaving of the knowledge policy, power and the market fundamentalism ideology. Most of these antitheses result from a deliberate opposition to the hyper capitalist ideology of market fundamentalism. This ideology is settled in the very basis of the predominant economical notion on globalization. The aim of this work is to re-examine critically the widespread popularity of the positivist narration on globalization, especially when related to “global society of knowledge” and “new economy of knowledge”. The problem is that the dominant economic-mimetic conception of globalization presumes in a highly uncritical way that the positivist use of the term globalization is self-understandable, coherent, uncomplicated, legitimate and justified. On the contrary, globalization does not appear as a clear, but a very ambiguous “term”, “concept”, “paradigm” etc. Our work results from the conviction that it is not possible to legitimate globalization scientifically as a new scientific paradigm. Therefore, the fact that globalization gathers enormous power within the main streams of science represents a special auto-referential paradox. The contemporary economical globalization is a result of mutual activities in the form of a scientific, technical-technological, symbolical and real predominance of a certain commercializing and globalizing discourse, globalizes institutions of knowledge and other mechanisms. These mechanisms impose, promote, create, re-create and support globalization as a unique project carried out in the name of establishing a new “global society of knowledge”