U knjizi Pisanje knjige sveta (2011) Teodor Sajder tvrdi da na fundamentalnom nivou stvarnosti ne postoje objekti sastavljeni od delova, što njegovo gledište čini verzijom mereološkog nihilizma. Međutim, u prethodnoj knjizi pod naslovom Četvorodimenzionalizam (2001) Sajder zastupa mereološki univerzalizam, tezu da svaka klasa objekata ima mereološku fuziju, odnosno da postoji dodatni objekat koji sadrži date objekta kao svoje delove, koji igra suštinsku ulogu u njegovoj argumentu na osnovu nejasnosti u prilog perdurantizma, odnosno postojanja temporalnih delova materijalnih objekata. U ovom (...) radu pokušaću da odgovorim na pitanje da li Sajder može i dalje biti perdurantista uprkos njegovom najnovijem prihvatanju mereološkog nihilizma. (shrink)

Ko sem prenočeval v predmestju Vicenze, sem se domislil nove snovi za pisanje. Naneslo je namreč, da sem po opoldanskem odhodu iz Padove vrata tvojega mesta dosegel, ko se je sonce že nagibalo k zahodu. Preudarjal sem, ali naj prenočim tam ali naj nadaljujem pot – kajti mudilo se mi je, hkrati pa mi je zaradi dolžine dneva ostal še dobršen del svetlih ur – in ko sem se tako obotavljal, – glej – kdo bi se mogel skriti pred (...) prijatelji? – si mi s svojim predragim prihodom v družbi imenitnih mož, kakršnih je to drobno mestece rodilo na pretek, odgnal vsak dvom. Kot bi mi z nitjo prijetno pestrega pogovora pričvrstil omahujočega duha, sem kljub misli na odhod ostal in šele ko se je spustila noč, sem zapazil, da je dan spolzel mimo. Kot že mnogokrat poprej sem tudi tistega dne spoznal, da nam nič drugega ne izmika časa tako neopazno kot prav pogovori s prijatelji. Prijatelji so spretni tatovi časa, čeprav nobenega časa – razen tistega, ki ga posvetimo Bogu – ne bi smeli šteti za manj ukradenega, za manj izgubljenega, kot tistega, ki ga preživimo s prijatelji. (shrink)

This text is part of a research conducted under the working title "What do we talk about when we are silent and what are we silent about when we are talking? - premises for the anthropology of silence about the nearest past." In the first part the author investigates the meaning of silence in the Croatian and Serbian press right before and during Croatia's Operation Storm. The ratio between silence, suppression of information and forgetting, on the one hand, and social (...) memory, on the other, has been elaborated in the final part of the text by following reports about the anniversaries of Operation Storm in both Croatian and Serbian publics. The starting point lies in the belief that the phenomenon of silence, being an immanent part of each discourse, represents an important factor in the creation of social relationships and system of value models, that it has important communication and cognitive functions and that the performance character lies in its essence. In short, silence makes it possible to form the prevailing image about this event, even if it does not construct it indirectly - through speech. The author has elaborated on the meaning of silence in the context of Operation Storm partly because studies about the breakup of Yugoslavia frequently mention silence as a manipulation strategy employed by some of the sides in the conflict, while not a single study systematically investigates the semantic of silence and suppression of information in these conflicts. Most importantly, taking into account the frequency of direct silence in the newspaper discourse and rhetoric strategies that point at silence indirectly from the context and discourse, the author focuses on the relationship between the event and silence. In order to shed light on the way in which Operation Storm is remembered, i.e. forgotten, in the stakeholders' publics and political imageries, she follows the dailies - Vecernje Novosti Politika, Danas - Vecernji List, Jutarnji List, Magazin supplement of the Jutarnji List, as well as texts about Operation Storm in weeklies such as the NIN and Vreme of Belgrade or Globus of Zagreb in the period between August 2, 1995 and mid-August 2006. Ovaj tekst je deo istrazivanja koje se odvija pod radnim naslovom "O cemu govorimo kada cutimo i o cemu cutimo kada govorimo? - polazne pretpostavke za antropologiju cutanja o najbilizoj proslosti". U prvom delu autorka ispituje znacenja cutanja u pisanju hrvatske i srpske stampe neposredno pre hrvatske akcije Oluja i tokom same akcije. Odnos cutanja, precutkivanja i zaboravljanja, s jedne strane, i drustvenog pamcenja, s druge strane tematizovan je u zavrsnom delu teksta, pracenjem napisa o godisnjicama akcije Oluja u obe javnosti - hrvatskoj i srpskoj. Polaziste je u uverenju da je fenomen cutanja, buduci imanentni deo svakog diskursa znacajan cinilac kreiranja drustvenih odnosa i sistema vrednosnih modela, da ima vazne komunikativne i kognitivne funkcije i da je u svojoj sustini performativnog karaktera. U najkracem, cutanje pomaze formiranju dominantne slike o ovom dogadjaju, ako je, na posredan nacin - preko govorenja - i ne konstruise. Tematizovanje znacenja cutanja u kontekstu akcije Oluja preduzeto je delom i stoga sto se precutkivanje u studijama o kraju Jugoslavije neretko pominje kao manipulativna strategija neke od strana u sukobu, a da nema ni jedne studije koja bi sistematski ispitivala znacenja cutanja i precutkivanja u ovim konfliktima. I najvaznije, uvazavajuci frekventnost neposrednog izrazavanja cutanja u novinskom diskursu, kao i retorickih strategija koje posredno, iz konteksta i uspostavljenog sveta diskursa, upucuju na cutanje, autorka se usredsredjuje upravo na odnos dogadjajnosti i cutanja. Kako bi osvetlila nacin na koji je operacija Oluja zapamcena, odnosno zaboravljena u zainteresovanim javnostima i politickim imginarijumima, prati pisanje dnevne stampe - Vecernje novosti, Politika, Danas - Vecernji list Jutarnji list, Magazin - dodatak Jutarnjeg lista, kao i napise o Oluji u nedeljnicima, poput beogradskog NIN-a, Vremena ili zagrebackog Globusa u periodu od 02. avgusta 1995. do sredine avgusta 2006. godine. (shrink)

Moje delo s transseksualci mi je omogočilo razumeti, kako je mogoče pojem sintoma uporabiti na njihovem primeru, in sicer natanko v tisti meri, v kateri mi je omogočil ločiti patološke strukture od nepatoloških. Branje transseksualnih spominov, ki je opora mojega kliničnega dela, mi je omogočilo videti, da je druga materializacija telesa posledica torzije, ki jo spenja pisanje.