The research presented in this article aims to contribute both quantitatively and qualitatively to the discussion on family versus non-family businesses' differences in ethical core values, culture and ethical climate. The purpose of our article is to better understand the association between the degree of involvement of a family in an enterprise and its influence on the enterprise's core values, culture and ethical climate as the constitutional elements of enterprise ethical behaviour. The research indicates that family as well as non-family (...) enterprises maintain positive attitudes towards the core values with ethical content. Regarding the type and strength of culture as well as the type of ethical climate, our research results indicate significant differences between family and non-family enterprises. (shrink)

E. M. Cioran (1911-1995) hatte als junger rumänischer Stipendiat der Humboldt-Stiftung die Gelegenheit, Ende 1933 eine Gastvorlesung Ludwig Klages’ (1872-1956) an der Berliner Friedrich-Wilhelms-Universität zu hören. Klages’ Lebensphilosophie, namentlich seine biozentrische Metaphysik, wie sie vor allem in seinem gerade erschienenen Hauptwerk Der Geist als Widersacher der Seele (1929/1932) zur Sprache kommt, sollte tiefe Spuren bei Cioran hinterlassen. Zentrale Klages’sche Philosopheme ziehen sich fortan wie ein roter Faden durch Ciorans Œuvre: von dem in archaischen Zeiten stattgefundenen dämonischen Einbruch des Geistes ins (...) Leben und der damit verbundenen Entstehung des schmerzlichen, weil isolierenden Bewusstseins über die Herausbildung des rational-logisch-kausalen Denkens und des Aufkommens des Willens bis hin zum Machbarkeits- und Fortschrittswahn des Menschen, der mithilfe von Wissenschaft und Technik unausweichlich zu apokalyptischer Zerstörung führt. Die Exegeten des Cioran’schen Schaffens haben zwar den generellen Einfluss der Klages’schen Philosophie registriert, doch Ausmaß und Tragweite dieser speziellen Rezeptionsgeschichte blieben bislang unentdeckt. (shrink)

Još od 2001., nakon što je Kina odabrana za domaćina Olimpijskih igara 2008., taj je izbor bio izvorom niza kontroverzi koje su se većinom usredotočile na pitanja ljudskih prava. Na ove kritičke ocjene odgovoreno je mjerama kineskih vlasti: od 2003. godine ustavnim amandmanom koji se referira na »azijske vrijednosti« i uvođenje Hu Jintaovog programa »harmoničnog društva«. Rad se pretežno usredotočuje na međukulturne aspekte rasprave o statusu ljudskih prava u Kini. Prvo se analiziraju glavna pitanja i uspoređuju različiti načini na koje (...) se pristupalo ljudskim pravima kako u Kini tako i u inozemstvu. Zatim se analiziraju neusklađenosti tih ocjena unutar dvaju osnovnih okvira: doktrine univerzalnih ljudskih prava i doktrine harmoničnog društva, zasnovanog na konfucijanskom svjetonazoru. Završno se preispituju aktualne rasprave o problemima ljudskih prava pomoću međukulturne supostavljenosti navedenih dvaju okvira i mogućnosti dijaloga tih dviju ocijenjenih pozicija. (shrink)

Joachim Ritter i drugi su pokušali opravdati duhovne znanosti pomoću teorije »kompenzacije«. Prema Ritteru, duhovne znanosti nadoknađuje gubitke i rizike uzrokovane progresom modernizacije. Teorija kompenzacije naizgled opravdava duhovne znanosti u odnosu prema dinamici modernog svijeta. To se prima facie čini privlačnim u vremenu kada je očit uspjeh prirodnih znanosti i tehnologije, a duhovne znanosti stavljene u položaj u kojem se moraju braniti. U članku se razmatraju četiri prigovora teoriji kompenzacije: teorija je obilježena antikvarnim pristupom povijesti; uzima u obzir samo konzervatorsku (...) funkciju duhovnih znanosti; degradira duhovne znanosti smatrajući ih tek dodatkom i dopunom kulturnih promjena; te precjenjuje njihovu sposobnost u uravnoteženju gubitaka i rizika modernizacije. Disertacija o povijesti crkve ne nadoknađuje moderni gubitak vjere. Esej o Casparu Davidu Friedrichu nije nikakva nadoknada za uništen krajolik. Uvjerenje da za svaki gubitak ili štetu postoji kompenzacija je vjerojatno vezano uz religijsko vjerovanje u oprost ili uz filozofske argumente za teodiceju. Zaključak je taj da se duhovne znanosti ne smije opravdavati argumentima korisnosti. One su »korisne« jer ne moraju uopće biti korisne. (shrink)

18. yüzyılın başlarında vefat ettiği düşünülen Şevkizâde Süleyman Efendi, tütün kullanımının yaygınlaştığı ve şiddetli yasaklamalar sonrası yasakların gevşediği bir dönemde yaşamış bir Osmanlı âlimidir. Bu dönem, Şeyhülislam Bahâî Mehmed Efendi’nin tütünün mubahlığına dair verdiği fetvası ve devletin tütünü resmen vergilendirmesi sonrasına tekabül eder. Söz konusu dönemde tütün kullanmanın hükmüyle ilgili tartışmalar yoğun bir şekilde devam etmekte olup, lehte ve aleyhte pek çok risâle kaleme alınmıştır. Konuyla ilgili risale kaleme alan müelliflerden biri olan Şevkizâde risalesinde, tütün kullanımı ile ilgili tartışmalarda uygun (...) olmayan deliller ve hakarete varan sert bir üslup kullanıldığı, tütün içilmesine engel olmak ve fitneyi önlemek üzere bu eserlerde konuyla ilgili nass bulunmadığı ve kıyasla hüküm istihraç etmenin ihmal edildiği gibi pek çok asılsız iddialarda bulunulduğunu belirtir. Söz konusu tartışmaların ise insanları kafa karışıklığı içinde bıraktığını, bu nedenle Kitap, sünnet ve müçtehitlerin görüşleri ışığında mesele ile ilgili doğruları ortaya koymak üzere kısa bir risale telif ettiğini belirtir. Tütünle ilgili genellemeci bir hükümden kaçınan Şevkizâde risalesinde; tütün kullananların mescide gelmekten menedilmesi, tütünün habâisten olup olmadığı, devlet başkanının tütün hakkındaki emrinin hükmü ve bağlayıcılığı, tütün kullanmanın haramlığını ve mubahlığını savunanların bazı iddialarının değerlendirilmesi ve tütün içmenin oruca etkisi gibi meselere ayrı ayrı temas eder. Bu makalede Şevkizâde’nin tütün hakkındaki risâlesi tanıtıldı ve incelendi, ayrıntılı olarak muhtevasına temas edildi ve son olarak risâlenin tahkikli metnine yer verildi. (shrink)

Review of Kozlovskyi, V. (2023). Kantian Anthropology. Sources. Constellations. Models. Kyiv: Duh i Litera.

The 19th century constitutes the most unsteady period of the Ottoman Empire on the basis of military, political and scientific senses. Although not as much as in previous centuries, respected scholars and mystics continued to be upbrought in this century. Muhammed Tevfîk Bosnevî Efendi (1866) is one of the leading scholar mystics who upbrought in the Ottoman science and wisdom climate in the aforementioned period. After he was promoted to the caliphate post in eleven sects carrying out active guidance activities (...) in Istanbul, he consented to become a devout disciple of the famous Halwati-Shabani Sheikh of the time, Kuşadalı İbrahim Efendi, and received his ijazah by completing the entire course of mystical training under his supervision. Upon the death of his sheikh, he took the position of guidance and assumed the duty of guidance for twenty years. He also adopted the understanding of ignoring the cult rituals such as the crown, cardigan, and fleece, which were the most distinctive qualities of his sheikh, and disregarded such images throughout his life. He has a deep knowledge of Islamic sciences such as fiqh, tafsir, hadith and kalam, as can be understood from the works that were written by his students in the lesson circles called Council [Majlis]. In this study, which examines the work named "Tefsîru ve'd-Duhâ li'l-Hammâmî", his hermeneutics method is discussed. At the end of the study, it is understood that he explained the Qur'an in the light of the Qur'an, hadith-i sharifs, and the words of the Companions. It is also clear that in order to consolidate the subjects, he included legends from the life of our Prophet Muhammed, Companions and Saints (Awliya). Although he interprets words, it is observed that his main priority is not words but their meaning, he focuses on verses’ messages and aimed to deliver them to the addressee. It has been determined that he preferred the explanations of the past scholars rather than interpreting the verses personally, and he referred to both the first period hermeneutics works written in Arabic and the ones written by the Ottoman scholars. (shrink)

Review of Cioran, E. (2023). Syllogism of the Bitterness. The Fall into Time. Kyiv: Duh i Litera.

Review of Vozniak, T. (2024). Experiments with the Word. Lviv: Rastr-7; (2022). Art Studies Essays. Kyiv: Duh i Litera; (2016). Philosophical essays. Kyiv: Duh і Litera.

Review of Tehilim.. Tehilim - Psalms. Commentary by Rabbi Shimshon Raphael Hirsch. Kyiv: Duh i Litera.

Study on emotions and salvation (mokṣa) in Indian philosophy.

Review of Ushkalov, L. (2019). The magic of energy: Mykhailo Drahomanov. Kyiv: Duh i Litera.

Veberova teza da je kapitalisticki duh postojao pre samog kapitalistickog razvitka inspirisala je mnoge sociologe da istraze kulturno zaledje savremenih oblika kapitalizma. U ovom radu autorka razmatra i poredi tri takva pristupa. Prvi je pristup Lika Boltanskog i Ev Sijapelo koji proucavaju razvoj 'novog duha kapitalizma' tako sto se usredsredjuju na odnos dva makroaktera - kapitalizma i kritike; drugi je pristup Najdzela Trifta koji uspon 'mekog kapitalizma' dovodi u vezu sa jacanjem 'kulturnog kola kapitala'; i, na kraju, imamo pristup Ricarda (...) Seneta koji analizira kulturu 'novog kapitalizma' i radnu etiku 'mp3 organizacija'. (shrink)

Mediteransko nasljeđe kulture, filozofije, povijesti i umjetnosti nepregledan je univerzum procesa, informacija, sinteza i imaginacija. Sam po sebi, Mediteran se predstavlja kao jedna opća imenica takvog opsega da predstavlja rod u kojem je velik dio opće europske kulture uvijek jedna od njegovih vrsta. No, ipak, riječ je o dojmu koji ne može težiti precizno utvrđenoj konstataciji već jednoj općoj opservaciji koja samo pokazuje da zamisao o zahvaćanju u smisao Mediterana kao nasljeđa ili suvremenosti predstavlja jedan ogroman, ali nikad dokraja dovršen (...) posao.Kao opće i široko obuhvatno ime, mediteranski prostor, onaj virtualni i onaj stvarni, otvorio je prostor mnogim iznimnim osobnostima. koje ukazuju na pojedinačni značaj svake od njih. Neizbježno, one ne mogu u kontekstu mediteranskog prostora predstavljati više od pojedinačnog slučaja koji nikad ne može obuhvatiti cjelokupni doseg pojma mediteranskog. Ali ono što mogu jest obznaniti one vlastite dosege koji ukazuju na vrijednost onoga što im je u mediteranskom prostoru otvoreno da misle, stvaraju i žive. U kontekstu Mediterana tu je uvijek prisutna jedna dimenzija napetosti između općeg i pojedinačnog, između napora da se izrazi duh vremena i nasljeđa, vlastito slaganje i neslaganje s njim, ali i promišljanje koje može probiti duh danog. Jedan od takvih filozofskih i umjetničkih osobnosti jest Albert Camus. Kao jedna od danas gotovo zaboravljenih figura mišljenja i umjetnosti, njegovo propitivanje humaniteta u djelima kao što su Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek svojevremeno su ostavili dubok trag iza sebe. Iako on nije napisao svoje pismo o humanizmu kao što je to učinio Heidegger , njegovo se djelo čini kao poseban slučaj jednog općeg govora o humanizmu suprotstavljen i zasigurno najpoznatijem intelektualcu svog doba, Jeanu Paulu Sartreu, intelektualnom hegemonu onoga doba. Postoji iskušenje da se Camusa u toj konstelaciji dovede u vezu s, recimo, stoicizmom, no time bismo promašili bit u odgovaranju na pitanje koliko bi njegov humanizam imao snage biti suvremeni humanizam, a koliko nova tehnika interpretiranja istog. Stoga mi je namjera propitati, suvremenu mogućnost tvorbi Camusovih promišljanja o povijesti, humanizmu, politici i umjetnosti, kao i danas uočljivi pomak u odnosu na prijašnje dosege u propitivanju etičnosti, politike i umjetnosti na mediteranskom prostoru.The cultural, philosophical, historical and artistic heritage of the Mediterranean is a measureless universe of processes, information, syntheses and imaginations. In itself, the Mediterranean portrays a general noun of such scope that it represents a kind in which a large part of general European culture is always but one of its sub varieties. However, this is but an impression, which cannot aspire to become a precisely verifiable or verified statement, or a general observation, which only demonstrates that the idea of penetrating the meaning of the Mediterranean as a heritage or contemporaneity represents an enormous yet never fully completed task.The Mediterranean space – both the virtual and actual – as a general and widely inclusive toponym has opened its doors to countless exceptional individuals, who point to the particular significance of each. Inevitably, within the context of the Mediterranean space they cannot exemplify more than a particular case that can never embrace the range of the Mediterranean concept as a whole. Yet, what they can do is disclose their own reaches that point to the value of that which is open to them in the Mediterranean realm to be thought, created and lived. A dimension of tension between the general and the particular, between the effort to express thespirit of time and heritage, one’s agreement and disagreement with it, as well as one’s reflections capable of penetrating the spirit of the given – are invariably present within the context of the Mediterranean. One such philosophical and artistic individual is Albert Camus. As one of the almost forgotten figures of thought and art today, his questioning humanity in The Myth of Sisyphus and The Rebel once left a profound trace. Although he never wrote a letter on humanism as Heidegger did , his work appears to be a special case of a general speech on humanism opposed to even surely the most famed intellectual of his time, Jean-Paul Sartre, the intellectual hegemon of his time. Within this constellation one can easily be tempted to compare Camus with, for example, Stoicism, but by doing so one would fail to answer the question of whether his humanism has the strength to be a contemporary humanism or just a novel interpretation technique of the same. This paper intends to examine the contemporary possibilities of constructing Camus’s reflections on history, humanism, politics and art, as well as the today distinct shift in relation to the earlier reaches of the studies into ethicality, politics and art within the space of the Mediterranean. (shrink)

U članku se etimološki istražuju ključne riječi globalizacije: bios, technē i logos, te se dodatno interpretiraju u kontekstu egzistencijalne fenomenologije. U ovu svrhu se poziva samo na Heideggera, koji je pokrenuo egzistencijalnu interpretaciju antičkih pojmova, nego i na Husserla, Gadamera, Lévinasa i Bakhtina. Predstavljene su tri teze: 1) naše tijelo je neodvojivo od duhovnog okoliša, gdje sazrijeva dobivajući duhovne funkcije, tj. poduhovljenjem, imenovanjem i ostvarivanjem; 2) duhovni okoliš je istovremeno tehnološki, gdje se technē treba interpretirati kao umijeće stvaranja interaktivne komponente (...) okoline kao što je tijelo i duh; 3) logos kao riječ i ime pretpostavlja tekst, tj. knjigu koju piše naš život i kontekst tj. interakcija tekstova kao životnih priča. Tvrdi se da se bios, technē i logos trebaju interpretirati analogno, tj. kao interaktivne komponente egzistencijalnog stvaranja, koji uključuju različite nivoe veza između duhovnog okoliša i životne priče koja se razvija u njemu. Bios je povezan s tjelesnim aspektom egzistencijalnog stvaranja: naš je život od rođenja do smrti nerazdvojiv od uključenosti fenomenâ u tjelesnu vremensku i prostornu cjelinu koja je uključena u duhovni okoliš. Logos odražava lingvističko-skriptualnu narav duhovnog konteksta okoliša. Technē se interpretira istodobno kao čin stvaranja egzistencijalne cjeline i kao čin njezinog zapisa u ovaj kontekst. Kao rezultat toga, bios, technē i logos se interpretiraju alternativno diskursu globalizacije. (shrink)

This paper investigates the assumptions and ways of understanding the idea of European identity on a spiritual basis, or more specifically, the conditions of possibility for the interpretation of European identity in the context of studying the common cultural history of the European nations. Since our source of interpretation of European history is the principle of the spirit, which in the historical sphere is primarily embodied in the domain of that which is cultural, whose representation is the life of the (...) spirit in art, but primarily in philosophy and religion, we chose the work of British philosopher and cultural historian Christopher Dawson, who demonstrates, in an exemplary way, what we care about most in this paper. Taking into account the hierarchy of degrees of reality – spirit, culture, religion – Dawson constructs the concept of European identity, by definition already common to all European nations as historical creations, interpreting European culture as an expression of the organic. That is exactly why we can talk about the roots of European identity. In terms of all the above said, a common European identity, based on European culture, has its roots in the Christian philosophy and religion, which, according to Dawson, is not a mere idealistic fact, but an expression of historical, political, social, and legal reality. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)

Članak se bavi etičkim značajem prihvaćanja transcendencije svake osobe. Autor zagovara sljedeće teze: transcendentna antropologija je pozitivan čimbenik personalizma; povreda solidarnosti je fundamentalno zlo; apofatička antropologija je realistički nazor; trebamo izbjegavati ekstremne pozicije po pitanju identiteta: nihilističke ili neutralističke s jedne, te nekritičko prihvaćanje i njihovo okoštavanje s druge strane; ispravan pristup identitetima je kritički realizam i dijaloški univerzalizam; princip dubljeg identiteta je duh; transcendentna antropologija je pozitivan čimbenik solidarnog stava. Autor zaključuje da stav transcendentne antropologije nudi dobru pozadinu za (...) otvorenost prema drugome, za odnosni i solidarni stav, kao i za živuće tradicije. Nadalje, nudi također i dobre temelje za kulturnu i intelektualnu razmjenu, za odgovornu toleranciju radikalno drukčijeg i za osjećaj potrebe za bivanjem izloženim utjecaju drugih. (shrink)

Webrova vznemirljiva teza iz dela Protestanska etika in duh kapitalizma, ki sprva izgleda tako neverjetno, je bila od svoje prve objave deležna številnih kritik, spodbijajo pa jo vse do danes. Ena izmed številnih kritik, pa ostaja še posebej nepopustljiva: če je duh samoodpovedovanja primeren za kapitalistično podjetništvo, pa ekonomije ne poganjajo samo podjetniki; ekonomija potrebuje tudi potrošnike, ki so pripravljeni kupiti več od tega, kar predstavlja njihove dejanske potrebe. Po Benjaminu je kapitalizem religija brez dogme ali teologije in ni nič (...) drugega kot čisti kult. Kot takšen sestoji v nenehnem slavljenju vernika, ki svojo vero udejanja skozi porabo in potrošnjo. V nadaljevanju bi rad izpostavil tezo, da nam vzporejanje dveh momentov krize – krize Druge svetovne vojne in krize 2008 –, omogoča na novo osvetliti Webrovo slavno tezo o asketski naravi kapitalizma, ter podal novo razlago tega, zakaj investicijski kapitalizem in potrošniški kapitalizem sploh nista protislovna, temveč konec koncev popolnoma sovpadata. Med drugo svetovno vojno sta namreč vladi Združenih držav Amerike in Kanade izdali niz propagandnih plakatov, katerih cilj je bil zmanjšati porabo in preusmeriti finančne sile gospodinjstev v prid skupnega vojnega napora. Mnogi od teh plakatov, ki so jih naredili nekateri najbolj zviti oglaševalci tistega časa, so črpali iz najgloblje zakoreninjenih načel puritanizma Nove Anglije: dolžnosti samoomejevanja. Sporočilo je bilo v naslednjem: vaši prihranki bodo odrešljivi ob koncu vojne, to pa le malce premesti Calvinovo perspektivo varčevanja, ki omogočajo odrešitev v času ob koncu sveta. Danes bi bilo dobro, če bi premislili eshatološke implikacije teh prerokov, ki predpisujejo najboljše obnašanje ob dogodku konca krize. (shrink)

Knjiga obravnava nekatera pojmovanja odnosa med telesom in filozofijo v 17. in 18. stoletju, natančneje v okazionalizmu, francoskem materializmu in britanskem utilitarizmu. Razdelek o okazionalizmu med drugim obravnava Malebranchevo pojmovanje telesa prvega človeka, ki je določalo njegova filozofska prepričanja, to pa celo do te mere, da je sprememba v njegovi fiziologiji, do katere je prišlo ob grehu, usodno zaznamovala ves nadaljnji potek zgodovine filozofije. Razdelek o materializmu poskuša rekonstruirati filozofijo, ki jo razvija sámo telo, ki je pri Diderotu dobesedno prišlo (...) do besede. Trdno prepričan, da telo ve o samem sebi več, kot ve duh o njem, Diderot razvije filozofijo materializma kot govor telesa o samem sebi. Razdelek o utilitarizmu pa med drugim obravnava Benthamovo filozofijo telesa po smrti in sámo telo, katerega posmrtna usoda je rezultat te filozofije, namreč filozofovo lastno ohranjeno telo oziroma tako imenovano avto-ikono, ki je bilo v očeh utilitarističnega modreca tisto, ki bo po smrti »njegov lastni jaz«. (shrink)

Knjiga obravnava nekatera pojmovanja odnosa med telesom in filozofijo v 17. in 18. stoletju, natančneje v okazionalizmu, francoskem materializmu in britanskem utilitarizmu. Razdelek o okazionalizmu med drugim obravnava Malebranchevo pojmovanje telesa prvega človeka, ki je določalo njegova filozofska prepričanja, to pa celo do te mere, da je sprememba v njegovi fiziologiji, do katere je prišlo ob grehu, usodno zaznamovala ves nadaljnji potek zgodovine filozofije. Razdelek o materializmu poskuša rekonstruirati filozofijo, ki jo razvija sámo telo, ki je pri Diderotu dobesedno prišlo (...) do besede. Trdno prepričan, da telo ve o samem sebi več, kot ve duh o njem, Diderot razvije filozofijo materializma kot govor telesa o samem sebi. Razdelek o utilitarizmu pa med drugim obravnava Benthamovo filozofijo telesa po smrti in sámo telo, katerega posmrtna usoda je rezultat te filozofije, namreč filozofovo lastno ohranjeno telo oziroma tako imenovano avto-ikono, ki je bilo v očeh utilitarističnega modreca tisto, ki bo po smrti »njegov lastni jaz«. (shrink)

Polazeći od situacije u kojoj se sve više uviđa da bismo morali mijenjati naš odnos prema prirodi, može biti značajno postaviti pitanje – može li Whiteheadova filozofija prirode, koja predstavlja jedan izuzetan i izniman misaoni sustav, cjelovitu teoriju prirode, pomoći u nastojanju da se ponovno zadobije pojam prirode u mišljenju? U tome smislu, ovdje se u najopćenitijim naznakama razmatraju neki temeljni pojmovi i karakteristike Whiteheadove filozofije prirode.Ključni pojmovi Whiteheadove filozofije prirode su: ‘proces’, ‘organizam’ i ‘aktualni entitet’. Stvarnost je proces koji (...) istovremeno predstavlja i subjekt kao koordinirajući princip jedinstva. Proces se sastoji od događaja koji se nalaze u dinamičkom međuodnosu. U prvom planu ove teorije prirode koja, drugačije i od Aristotela ali i od Descartesa, ‘prirodno’ misli u njegovoj organizmičkoj kvaliteti, nalazi se vrijeme a ne supstancija. Whiteheadova filozofija prirode, kao empirijsko-pragmatična metafizika, polazi od kauzaliteta i teleologije kao dva različita aspekta jedinstvenog procesa. U prirodi je na djelu komplementarni odnos kauzaliteta i teleologije, determinizma i slobode. Aktualni entiteti posjeduju svoju unutarnju, teleološku dinamiku koja je ograničena kroz njihovu relaciju s ukupnim Univerzumom.U kategorijalnom pojmu ‘aktualni entitet’ Whiteheadova filozofija nudi koncept za formuliranje jedinstva između fizičkih i psihičkih fenomena stvarnosti. Priroda i duh, tijelo i svijest, fizičko i psihičko, ne nalaze se u odnosu dihotomije. Ljudski i ne-ljudski život ne dijeli nikakva apsolutna granica. U metafizičkom i kozmološkom pogledu, Whiteheadova filozofija prirode, u svom nastojanju da se osigura kozmičko jedinstvo prostorne i vremenske dimenzije svijeta, prirode i povijesti, duha i materije, koncipirana je panteistički.In the situation in which necessity of changing our attitude towards the nature is becoming increasingly obvious, it could be important to ask the following question – is Whitehead’s natural philosophy, which represents one remarkable and outstanding system of thought, one integral natural philosophy, capable of giving assistance in our attempt of regaining the notion of nature in thought? Thereby, some grounding terms and characteristics of Whitehead’s natural philosophy are discussed here in a manner of a broad sketch.Grounding terms of Whitehead’s natural philosophy are: ‘process’, ‘organism’, and ‘actual entity’. Reality is the process which at the same time represents a subject as a coordinative principle of unity. Process is compiled out of the events which are in a dynamic interrelationship. In a focus of this theory of nature, which in contrast to Aristotle and Descartes thinks of ‘nature’ in its organismic quality, is time not the substance. Whitehead’s natural philosophy, being the empirical-pragmatical metaphysics, starts from causality and teleology as two different aspects of the unique process. Complementary process of causality and teleology, determinism and freedom, have an effect on nature. Actual entities posses their inner, teleological dynamics which is limited through their relation with the Universe in total.In categorial term ‘actual entity’ Whitehead’s philosophy offers the concept for formulating the unity between physical and psychical phenomena of the reality. Nature and spirit, body and conscience, physical and psychical, are not in the relation of dichotomy. Human and non-human life are not divided by any absolute boundary. In metaphysical and cosmological outlook, Whitehead’s natural philosophy in its attempt of providing the cosmic space–time unity of the world, nature and history, spirit and matter, is outlined as pantheistic. (shrink)

Povijest je u Hölderlina shvaćena kao usud kroz koji se duh odašilje iz svojega prvotnog sjedinjenja u svoju razdvojenost. Unutar jedinstvenog povijesnog usuda razlikuju se osobito grčki i hesperijski usud, koji su međusobno bitno povezani. Posebni se usud dosuđuje prema određenom zakonu usuda, s obzirom na svrhu povijesti, tj. udaljenost i blizinu određenog povijesnog razdoblja od iskona povijesti. Povijest je u svojim pojedinačnim likovima razvoj samog iskona. Prikazujući se u povijesti, iskon se skriva u svojoj beskonačnosti i neiscrpnosti, sve dok (...) se u povijesnim prevratima ne očituju kao takav, nakon čega se opet oblikuje jedan novi povijesni svijet, novo posebno uzajamno djelovanje prirode i umijeća.Jedinstvo iskona ne obnavlja se kao povratak u neposrednost prvoga stanja. Ono nije puko ponavljanje prvoga jedinstva, nego takvo stanje koje sjedinjuje jedinstvo i razdvajanje. Za razliku od povijesnog posredovanja, u kojem je moguće jedino prolazno tragičko pomirenje, tu se oba suprotna ne vraćaju k sebi tek u krajnjoj suprotstavljenosti, niti u odviše sjedinjenoj zamjeni, nego u takvom pomirenju u kojem se gubi svako prekomjerje i vlada istinska prisnost onog sjedinjenog.Die Geschichte ist bei Hölderlin als das Schicksal verstanden, wodurch der Geist sich aus seiner anfänglichen Vereinigung in seine Trennung schickt. Innerhalb des einheitlichen geschichtlichen Schicksaals unterscheiden sich besonders das griechische und das hesperische Schicksal, die aufeinander wesentlich hingewiesen sind. Das besondere Schicksal wird geschickt nach dem bestimmten Schicksalsgesetz, in Bezug auf den Zweck der Geschichte, d.h. auf die Entfernung und Nähe eines bestimmten Zeitalters von dem Ursprung der Geschichte.Die Geschichte ist in ihren besonderen Gestalten die Entwicklung des Ursprungs selbst. Indem der Ursprung sich in der Geschichte zeigt, verbirgt er sich in seiner Unendlichkeit und Unerschöpflichkeit, bis er in geschichtlichen Umwälzungen sich als solcher offenbart, wenn wieder eine neue geschichtliche Welt, eine neue besondere Wechselwirkung der Natur und Kunst hergestellt wird. Die Einheit wird nicht als die Rückkehr in die Unmittelbarkeit des ersten Zustands erzielt. Sie ist keine bloße Wiederholung der ersten Einheit, sondern ein solcher Zustand, der die Einheit und die Trennung vereinigt. Im Unterschied zu der geschichtlichen Vermittlung, in welcher allein die vorübergehende tragische Versöhnung möglich ist, kehren hier die beiden Gegensätze zu sich selbst, und zwar weder bloß in der äußersten Entgegensetzung, noch in allzu vereinigten Verwechslung, sondern in einer solchen Versöhnung, in der jede Übermäßigkeit verschwindet und die wahrhafte Innigkeit des Vereinigten herrscht. (shrink)

Filon je rođen oko 25. god. pr. Kr., a umro je oko 40. pos. Kr. i za njega možemo reći da spada među glavne predstavnike židovsko-helenističke filozofije tog razdoblja. Rođen u Aleksandriji, u kojoj je utjecaj grčkog umovanja na židovski duh bio najočevidniji, Filon je među prvim filozofima koji je pokušao dati odgovore na pitanja koja proizlaze iz susreta filozofije i objavljene religije, pitanja koja će svoju kulminaciju doživjeti u srednjem vijeku. Možemo slobodno reći da je Filon bio filozof koji (...) je ranokršćanskim misliocima olakšao postupak spajanja grčke filozofije s kršćanstvom jer se on sam prilikom korištenja grčke filozofske misli za racionalno objašnjenje židovske religije susreo s većinom problema s kojima su se oni susreli pri istom pokušaju s kršćanskom religijom. Naime, on je skovao sve ključne pojmove, dao vlastita rješenja bitnih problema koja proizlaze iz gore navedenog susreta i postavio temeljna pitanja koja se nalaze u samom središtu filozofije religije, a među koja spadaju pitanja postojanja Boga i naravi Božje, spoznaje Boga od strane čovjeka, naravi i svrhe čovjeka itd. Upravo je zbog toga nakana ovog rada pokazati Filonov doprinos shvaćanju odnosa objavljene religije i filozofije te sukladno tomu ukazati na pitanja koja su se pojavila u njegovoj filozofiji – koja nisu bila izražena u antici – a koja će postati dominantna u srednjem vijeku.Philo was one of the main representatives of the Judeo-Greek tradition of that period. Born in Alexandria in which the influence of the Greek philosophy on Judaism was most obvious, he was among the first philosophers who tried to answer questions emerging from the encounter between philosophy and revealed religion. Those questions turned out to be one of the most important questions during the Middle Ages. One could easily say that Philo facilitated the merge between philosophy and revealed religion for the early Christian philosophers. This had a lot to do with the fact that he met with most of the problems with which the Christians themselves met while trying to give rational explanation of their religion. He coined the most important terms, gave original solutions to the problems emerging from the above mentioned encounter and asked the fundamental questions which occupied the central space in the philosophy of religion. Among those questions were: the question of God’s existence and nature, the human cognition of God, the nature and the end of a man etc. Hence, the intention of this work is to show Philo’s contribution to the understanding of the relation of revealed religion to philosophy and to show which questions appear in his philosophy, but cannot be explicitly found in the Greek philosophy, and which became dominant during the Middle Ages. (shrink)

The reflection on the current period of transition in Serbian society indicates deep contradictions between the urge for European integration and the delay of institutional transformation that fuse with the indolence of a large part of the people. The crisis of values is conspicuous almost everywhere. Continuous changes have had hard consequences on Serbian society. During these changes moral patterns, values, spirituality were destroyed, rebuilt, and lost again. Hence, Serbian society now lies on the ruins of past 'traditions', general values, (...) collective identities, and a common purpose. In everyday life, it is noticeable very often as, for example, in the Belgrade 'park-scape' whose photos obviously illustrate these problems. Razmatranje tekuceg perioda tranzicije drustva u Srbiji otkriva duboku protivrecnost koja postoji izmedju imperativa integracije i upornog odlaganja institucionalnih promena povezanog s indolencijom velikog broja ljudi. Skoro svuda u drustvu primetna je kriza vrednosti. Stalne promene ideoloskih nacela ostavile su teske posledice na drustvo u Srbiji. U tim promenama ruseni su, iznova gradjeni, te opet gubljeni moralni uzori, vrednosti, duh tako da se drustvo u Srbiji sada nalazi na rusevinama proteklih tradicija opstih vrednosti, kolektivnog identiteta, zajednickog cilja. U svakodnevnom zivotu Srbije to je upadljivo veoma cesto, kao na primer, u jednom beogradskom parku cije fotografije i vizuelno ilustruju ove probleme. (shrink)

Ono što islam kao religiju posebno karakterizira jest otvorenost prema drugim religijama i „duh dijalogiziranja“, što je zapravo jedna od suštinskih ideja Časnog Kur’āna. Za takvo što je nužan „drugi“, drugi koji će nastojati da se u svojoj ukupnosti razumije. Upravo je časopis Islamska misao jednim dijelom bio posvećen spomenutoj ideji, što potvrđuju tekstovi koje planiramo u ovom radu analizirati. Zapravo, sve to svjedoči jednom polaganom otvaranju koje je karakteriziralo period u kojemu je časopis izlazio, te kako političkoj emancipaciji tako (...) i potrebi da se drugi, na koje su muslimani neposredno upućeni, razumiju u svojoj ukupnosti. Poseban naglasak bit će stavljen na kršćanski liturgijski aspekt, pri čemu ćemo pokazati brojne konceptualne sličnosti u mnogim religijama, kao i posebnosti. To sve doprinosi raznovrsnijem religijskom šarenilu koji se u islamu percipira kao odraz božanskog plana, odnosno volje, što su muslimanski autori prilikom odabira tema u spomenutom časopisu itekako imali na umu. (shrink)

Številka 45-46 revije Phainomena z naslovom „Evropsko sporazumevanje – filozofsko razumevanje združuje filozofsko refleksijo o evropskosti s hermenevtičnimi in fenomenološkimi študijami o temah, ki so temeljito opredelile evropski duh v prejšnjem stoletju. Na podlagi tega je mogoče oblikovati vprašanje o filozofsko smislu evropskosti danes in o možnosti prihodnjega evropskega sporazumevanja. Osnovo za to diskusijo najdemo v Husserlovem delu Kriza evropskih znanosti in transcendentalna fenomenologija. .The 45-46 issue of the philosophical journal Phainomena, “European Coming to an Understanding – Philosophical Understanding”, is (...) a collection of philosophical reflections on Europe introducing a number of hermeneutic and phenomenological studies of the topics which fundamentally determined the spirit of Europe of the 20th century. On this basis, it is possible to pose questions about the philosophical meaning of Europe today and of the possibility of the future European coming to an understanding. The fundamental work of this enterprise is Husserl’s work Crisis of European Sciences and Transcendental Phenomenology. (shrink)

In lieu of an abstract, here is a brief excerpt of the content:Reviewed by:Martin Luther and Buddhism: The Aesthetics of SufferingPaul O. IngramMartin Luther and Buddhism: The Aesthetics of Suffering. By Paul S. Chung. Eugene, OR: Wipf and Stock Publishers, 2002. 434 pp.As a member of the Lutheran community (Evangelical Lutheran Church in America), I am struck by the fact that Lutheran theologians—referred to as "teaching theologians" when employed by Lutheran seminaries—seem little interested in religious pluralism in general and interreligious (...) dialogue in particular. There are important exceptions, of course, one being Donald Luck of Trinity Lutheran Seminary in Ohio. And the most intense and coherent dialogue between Christians and Muslims now taking place in the United States is located at Luther Seminary in St. Paul, Minnesota. But by and large, Lutheran theology seems unengaged with the realities of religious pluralism. Rather than dialogue, "missionology" is the focus of most Lutheran theological encounter with the world religions, which means that most Lutheran conversation with religious pluralism is best characterized as monologue.It's different for most Lutherans sitting in the pews of local congregations. Most lay persons understand that they must live their faith contextualized by their religiously plural neighborhoods. Lutheran laity are interested the religious practices and worldviews of their neighbors because they are in contact with their neighbors everyday. They desire to meet and know the religious "other" not as "other," but as fellow human beings seeking to live in community. My distinct impression, gained [End Page 235] from teaching adult education courses in local congregations (mostly Lutheran and other mainline denominations), is that Christian lay people are usually miles ahead of their pastors, denominational leaders, and teaching theologians in their encounter with the realities of religious pluralism and their desire for dialogue. For these reasons, Paul S. Chung's book, Martin Luther and Buddhism, is important, and I hope it will be the beginning of specifically Lutheran dialogue with the Buddhist tradition. Again, as a Lutheran, I can only say, "It's about time."Chung's goal is twofold: (1) engaging in critical dialogue with the theology of Martin Luther, and (2) Asian pluralistic theology of religions. Specifically, the author, himself a Korean Lutheran pastor and theologian, places Luther's theology of the Cross in dialogue with Buddhist understanding of suffering (duh.kha). His thesis is that what Christianity and Buddhism have in common is their understanding of suffering, albeit each tradition having different approaches and "solutions" to universal suffering. Accordingly, rereading Luther's theology of the Cross in dialogue with Buddhism's take on suffering, its causes, and its resolution is the center of Chung's hermeneutical approach to Luther.Surely, Chung is on the right track. Buddhism's focus on the experience of universal suffering and its resolution is one of its defining features. Chung's reason for placing Luther's theology of the Cross in dialogue with Buddhism lies mainly in the fact that Luther focused on the suffering of God on the cross incarnated in the suffering of the historical Jesus, which he placed in direct contrast to the "theology of glory" of medieval scholastic theology. Chung's claim is that Luther's understanding of divine suffering is a "liberation theology" that needs be contextualized by contemporary struggle for social, economic, ecological, and women's liberation from systemic structures of injustice. Because justice issues are not religion-specific, Luther's theology of the Cross in socially engaged dialogue with Buddhism should be a source of liberation for both Christians and Buddhists.Chung's work stands in a long line of Asian Christians seeking to translate Christian teachings and practices into the religious traditions foundational to Asian cultures, in Chung's case Korean Buddhism and, to some degree, Confucianism. One immediately thinks of Aloysius Pieris's dialogue with Buddhism in Sri Lanka, Seiichi Yagi and Masaaki Honda's appropriation of Mahayana doctrines in their attempts to relate Christian faith to Japanese cultural experience, or Raimundo Panikkar's interpretation of Christian faith through the lenses of Hinduism and Buddhism. All ofthese theologians note that Anglo-European intellectual and cultural traditions are not easily translatable into Asian cultural experience. Because Western forms of Christian tradition are foreign to Asian cultural values... (shrink)

Iako je tek u Kantovoj kritickoj filozofiji pojam "uma" dobio precizno znacenje i jasno omedjeno podrucje svog vazenja, ovaj termin ima dugu genezu u evropskoj duhovnoj istoriji. Koreni pojma uma nalaze se u grckom pojmu logosa i mogu se svesti na sest osnovnih znacenja kojima se oznacava logicka struktura ljudskog misljenja i racionalna struktura sveta. Anaksagora je sveopsti duhovni princip nus smatrao izvorom svekolike racionalnosti. Kod filozofa Stoe izraz logos spermaticos predstavlja aktivni princip koji deluje na pasivnu materiju da bi (...) se stvorio svet. Za Stoike pojam logosa cini temeljni princip celokupnog morala. U hriscanskoj teologiji bog je logos, sveti duh - pneuma, dusa. U novovekovnoj filozofiji osnovna znacenja grckog logosa preuzeli su latinski termini "intellectus" i "ratio". Ovi pojmovi sasvim jasno ocrtavaju dve glavne linije evropskog misljenja koje karakterise neposredno i posredovano diskurzivno shvatanje istine. Kant je prvi u istoriji filozofije uveo bitnu razliku izmedju razuma i uma (Verstand i Vernunft). Razum je analitican i apstraktan, a um je izvor apriornih principa kojima se povezuje i utemeljuje celokupno nase saznanje i volja. Stoga Kant razlikuje teorijski i prakticki um. Za razliku od teorijskog uma, cije pojmove i nacela primenjuje, prakticki um ima primat jer za njega ima prakticki realitet i ono sto je teorijski nesaznatljivo (sloboda, bog i besmrtnost duse). Primat praktickog uma u svom Ucenju o nauci posebno je naglasio Fihte. Um je za njega cista svrsishodna delatnost. Potpunu artikulaciju ideja uma dobija u Hegelovoj filozofiji apsolutnog duha. Kod Hegela um je pre svega svetski princip a ne samo ljudska sposobnost. Za razliku od Kanta ciji um je u osnovi statican, bitna novina Hegelovog shvatanja objektivnog uma jeste njegov dinamizam koji mu omogucava da u svom dijalektickom razvitku sve vise dolazi do svesti o "samom sebi". Ukljucujuci ideju progresa u svoje shvatanje uma Hegel je uneo jedan vrednosni elemenat u pojam umnosti i time omogucio povezivanje uma i etosa u epohi moderne. Najdublji razdor izmedju uma i etosa izazvala je moderna nauka, koja je s jedne strane svojim otkricima i novim saznanjima unapredila ljudski zivot, oslobadjajuci coveka od religijskog sujeverja i drugih oblika potcinjenosti, ali je s druge strane pokazala restriktivan odnos, ne samo prema svim vrstama vrednosnih sudova, vec i prema mnogim dimenzijama uma. Pozitivno znanje novovekovne nauke bez ikakvog etosa liseno je bilo kakve kriticke samosvesti o svrsi znanja, o tome kako se ono moze upotrebiti na dobro coveka i kako moze biti zloupotrebljeno. Za uspostavljanje humanisticke naucne kulture neophodna je reafirmacija veze uma i etosa u modernoj nauci. (shrink)

The issue of traditionalism versus modern subjectivism in the light of the conflict of Edmund Burke`s conservatism with the Enlightenment as the ideological basis of the French revolution was not discussed or studied sufficiently in our political and philosophical theory. In this paper we are reconsidering a theoretical debate between arising modern rationalism of Enlightenment and European traditionalism. The text further explains on the reasons for choosing this subject and course the research will take subsequently. An overview is provided of (...) the most important topics as well as a preliminary conception of the problem structure in this research. Considering the importance and overwhelming influence exhorted by French revolution it is only logical that the event of such magnitude met not only with approvals but with challenges and disputes as well, and all of it contributed to the theoretical considerations of the historical sense and purpose of this event. The aim of the project is to provide explanations and evaluations of the origins Enlightenment on one hand side and theoretically reconsidered traditionalism on the other. Looking at the dawn of modern era and evaluating these events would cast sharper light on the spirit of times of this crucial moment of history, and it would provide new basis for reconsideration of the achievements and implications of the fundamental ideas of Moderna. Pitanje odnosa tradicionalizma i moderne subjektivnosti, posebno u konkretnom kontekstu suceljavanja konzervativizma Edmunda Berka i prosvetiteljstva kao idejna osnove Francuske revolucije, i pored svog neospornog znacaja, kod nas ni izdaleka nije dovoljno razmotreno i osvetljeno. Radi se, dakle, o teorijskom suceljavanju starog evropskog tradicionalizma i nastupajuceg modernog prosvetiteljskog racionalizma. U tekstu se obrazlaze zbog cega je ova tema uzeta za predmet istrazivanja, kao i u kom smjeru ce se u osnovi istrazivanje kretati. Takodje, dat je pregled najvaznijih problemskih mjesta, relevantnih parametara, i kako je preliminarno zamisljena problemska struktura ovog istrazivanja. Posto Francuska revolucija predstavlja epohalni dogadjaj koji je opredijelio prelaz iz tradicionalne Evrope u moderno doba, sasvim je prirodno da je dogadjaj od takvog znacaja izazvao ne samo odobravanja, vec i reakciju i osporavanja, koja su sa svoje strane uticala na dalju teoretizaciju svrhe i smisla ovog istorijsko-drustvenog preokreta. Osnovni cilj istrazivanja je da se rasvjetli fundamentalna ravan nastanka kako prosvetiteljstva tako i teoretizovanog tradicionalizma, cime se umnogome doprinosi da se jasnije razaznaju svi slojevi prosvetiteljskog teorijskog koncepta, kao i teorijska utemeljenost konzervativizma, koji je u vidu tradicionalizma veoma dugo i bez razvijene teorijske podloge predstavljao neupitanu vladajucu formu za ukupan drustveni i politicki zivot. Ovakav pristup doprinosi da se jasnije osvjetli duh vremena na prelazu u moderno doba, u kome je doslo do radikalnog preokreta u svim sferama zivota. Neophodno je, dakle, da se i iz ove perspektive reaktualizuje promisljanje dometa i implikacija fundamentalnih ideja moderne. (shrink)

Autor se bavi razmatranjem Jaspersovog shvatanja krize i razaranja ideje univerziteta i njegovim pokusajima da u svojim radovima iz 1923. godine i 1945. godine izvrsi rehabilitaciju ove ideje. Autor pokazuje da se Jaspers u svom razmatranju ideje univerziteta oslanja na premise izvedene iz implicitne sociologije nemackog idealizma. Za Jaspersa su institucije forme objektivnog duha koje mogu da funkcionisu samo dotle dok u zivoj formi ovaplocuju ideju koja joj je inherentna. Cim je napusti duh, institucija se okamenjuje u nesto sto je (...) samo mehanicko, poput organizma bez duse, koji se raspada u mrtvu materiju.. (shrink)

Suvremene bioetičke rasprave reaktualizirale su pitanje smjene epoha. Bioetika je nastala upravo kao moralna i civilizacijska reakcija u novostvorenoj povijesnoj situaciji. U tom kontekstu, potrebno je analizirati, s jedne strane, promišljanje prijeloma epoha i predviđanje »novog srednjovjekovlja« u djelu ruskog filozofa N. A. Berdjajeva te, s druge strane, pojavu bioetike. Hoćemo li zaista zakoračiti u novu epohu, kakva će ona biti te što ćemo i u kojem obliku prenijeti iz sadašnje epohe – najviše ovisi o tome kakvog će duha biti (...) čovjek. Stanje čovjekova duha možemo iščitati iz čovjekova odnosa prema tehnici, odnosno s obzirom na snažnu interaktivnu ulogu tehnike u našem životu. Kako je pitanje odnosa čovjeka i stroja jedno od ključnih bioetičkih pitanja, problem tehnike nužno je analizirati iz perspektive Berdjajevljeva odnosa čovjeka i stroja, ali i u sklopu Heideggerova promišljanja biti tehnike. Jednako kao i Berdjajev, Heidegger smatra da ne treba poricati tehniku, već tražiti izmjenu uloge tehnike i podlaganje čovjekovu duhu na kojem leži zadatak dokučiti ono spasonosno. Duh današnjeg čovjeka duh je bogolikog čovjeka koji, uz pomoć uznapredovalog stroja, izaziva prirodu , ali taj isti stroj, koji njemu služi kao sredstvo, toliko je uznapredovao da je sada u mogućnosti izazivati njega. U tom je kontekstu nužno okrenuti se bioetici. Upravo je bioetika sa svojom pluriperspektivnom metodologijom zaslužna za pokušaj okupljanja različitih sustava vrijednosti kako bi se zajedno usmjerio sadašnji sustav vrijednosti i zaštitio budući, ali i budućnost uopće. No, hoće li bioetika ostati samo na razini rijetkog pozitivnog primjera u nizu negativnih znakova dolaska nove epohe ili ćemo ozbiljno shvatiti princip odgovornosti što nas dovodi na prag bioetičke epohe te hoće li promjena duha sadašnjeg čovjeka, prema kojem nas vodi bioetičko promišljanje, doista dovesti do podvrgavanja tehnike čovjekovom duhu – ostaju otvorena pitanja.The problem of the turn of epochs is debated once more nowadays. Contemporary discussions on bioethics once again pose this very question. Bioethics as such was created as a moral and civilisational response to the new historical situation. In that context one needs to analyze, on the one hand, both the problem of the turn of epochs and the prediction of the new Middle Ages proposed by Russian philosopher N. A. Berdyayev and, on the other hand, the emergence of bioethics which raised the question of the turn of epochs for the second time. Will we really reach the new epoch, what will it look like, what and in which form shall we transmit from the present epoch? These questions ultimately depend on the state of the human spirit which can be deciphered from man’s relation to technology, taking into account the strong interactive role which technology plays in our daily lives. Bearing in mind that the relation between the man and the machine is one of the crucial bioethical issues, this question of technology should be analyzed from Berdyayev’s relation between the man and the machine, but also within Heidegger’s analysis of the essence of technology. Similarly to Berdyayev, Heidegger states that technology must not be contradicted or denied, but rather, changed in a way to serve the human spirit – which is entrusted with the task of understanding the saving elements. The spirit of the modern man is the spirit of the divine-like creature . It is the spirit of a man who, with the help of a developed machine can challenge nature , but this same machine, which serves him as a means, has evolved to the point that it can challenge the man. In this context it seems essential to turn to bioethics. It is precisely bioethics which, thanks to its pluri-perspective methodology, takes credit for covering different systems of values to direct the present system in the right way and protect the future system and the future in general. However, the questions remain whether bioethics will stay the only positive example among the multitude of negative signs and predictions, whether it will lead us to a new, yet unknown, epoch and whether we will take seriously the principle of responsibility which leads us to the threshold of the bioethical epoch and whether the change in the spirit of the present-day man, triggered by the bioethical thinking, can change technology to make it subordinate to the human spirit. (shrink)