Abstract

Članak se bavi etičkim značajem prihvaćanja transcendencije svake osobe. Autor zagovara sljedeće teze: transcendentna antropologija je pozitivan čimbenik personalizma; povreda solidarnosti je fundamentalno zlo; apofatička antropologija je realistički nazor; trebamo izbjegavati ekstremne pozicije po pitanju identiteta: nihilističke ili neutralističke s jedne, te nekritičko prihvaćanje i njihovo okoštavanje s druge strane; ispravan pristup identitetima je kritički realizam i dijaloški univerzalizam; princip dubljeg identiteta je duh; transcendentna antropologija je pozitivan čimbenik solidarnog stava. Autor zaključuje da stav transcendentne antropologije nudi dobru pozadinu za otvorenost prema drugome, za odnosni i solidarni stav, kao i za živuće tradicije. Nadalje, nudi također i dobre temelje za kulturnu i intelektualnu razmjenu, za odgovornu toleranciju radikalno drukčijeg i za osjećaj potrebe za bivanjem izloženim utjecaju drugih