Abstract
Joachim Ritter i drugi su pokušali opravdati duhovne znanosti pomoću teorije »kompenzacije«. Prema Ritteru, duhovne znanosti nadoknađuje gubitke i rizike uzrokovane progresom modernizacije. Teorija kompenzacije naizgled opravdava duhovne znanosti u odnosu prema dinamici modernog svijeta. To se prima facie čini privlačnim u vremenu kada je očit uspjeh prirodnih znanosti i tehnologije, a duhovne znanosti stavljene u položaj u kojem se moraju braniti. U članku se razmatraju četiri prigovora teoriji kompenzacije: teorija je obilježena antikvarnim pristupom povijesti; uzima u obzir samo konzervatorsku funkciju duhovnih znanosti; degradira duhovne znanosti smatrajući ih tek dodatkom i dopunom kulturnih promjena; te precjenjuje njihovu sposobnost u uravnoteženju gubitaka i rizika modernizacije. Disertacija o povijesti crkve ne nadoknađuje moderni gubitak vjere. Esej o Casparu Davidu Friedrichu nije nikakva nadoknada za uništen krajolik. Uvjerenje da za svaki gubitak ili štetu postoji kompenzacija je vjerojatno vezano uz religijsko vjerovanje u oprost ili uz filozofske argumente za teodiceju. Zaključak je taj da se duhovne znanosti ne smije opravdavati argumentima korisnosti. One su »korisne« jer ne moraju uopće biti korisne