In view of the limited consideration for Afrocentric perspectives in organisational ethics literature, we examine Employee-Centred Corporate Social Responsibility from the perspective of Afrocentric employees’ social expectations. We posit that Afrocentric employees’ social expectations and the organisational practices for addressing these expectations differ from conventional conceptualisation. By focusing specifically upon the psychological attributes evolving from the fulfilment of employees’ social expectations, we argue that Afrocentric socio-cultural factors could influence perceived organisational support and perceived employee cynicism. We further draw upon social (...) exchange theory to explore rational reciprocity evolving from the fulfilment and breach of employees’ social expectations at work. Contrary to the rational norm of reciprocity, we identify a reciprocity norm within which the breach of employees’ social expectations could in fact engender positive reciprocity rooted in esan reciprocity ideology—an ideology that emerged from the ethical tradition of the Yoruba people from Nigeria, West Africa. Overall, our paper elucidates the implications of Afrocentric peculiarities for employees’ social exchange within the African workplace, thus extending the present understanding in this regard. (shrink)

Students are expected to develop the intellectual capacity needed to accurately portray other world societies. Few research studies in social studies education, however, draw on a systematic textbook analysis to investigate global perspectives on non-Western societies such as those found in African nations. Situated in framing theory, this study employs a qualitative content analysis approach to examine textual and visual curricular representations of non-Western societies framed in the content of four U.S. world history/cultures and geography textbooks by considering specifically how (...) Nigeria, a very large, relatively wealthy and complex African nation, is represented. The results provide insights into curricular perspectives in U.S. classrooms about non-Western societies, particularly regarding national narratives. Deficit perspectives are the dominant frame so students are primed to construct social reality from the partial textual and visual information to which they are exposed in their classrooms. The findings indicate a lack of research by both textbook authors and publishers into the contents of the texts, which has the potential to negatively affect students’ construction of narratives and civic competence. This study contextualizes its results in visual literacy, cross-cultural behaviors, global perspectives, and attributes of global citizenship. (shrink)

This study investigates the trajectories of intended critical thinking in a social context present in the K-5 social studies content standards of six states. It considers how the nature of context-based critical thinking present in the standards’ benchmarks is represented. The findings reveal a complex dynamic in K-5 social studies content standards, which fundamentally expect young learners to advance their critical thinking in social context. But the content standards promote inconsistent critical thinking in a social context across grade levels. The (...) sophistication of context-based critical thinking decreases within the standards as students advance through the grades. As such, implications for elementary social studies education in terms of how standards reflect official stances from the state on the nature of social studies in elementary education are discussed. (shrink)

Evidence is limited on how elementary social studies preservice teachers make sense of museum settings and the use of museum artifacts for instruction, especially while consumed with learning how to teach. This study explored 81 elementary preservice teachers’ dispositional thinking toward museum pedagogy in a teacher education program. Objectives were to determine an overall dispositional thinking profile and also investigate possible distinct dimensions. The study employed descriptive and exploratory factor analysis (EFA) to establish systematically reliable factor solutions representing a profile (...) of preservice teachers’ dispositions. Results indicate preservice teachers’ museum pedagogy dispositional thinking can be measured with three dimensions and one overall generic form of dispositional thinking. Representing the dimensions are these factor structures: (a) willingness to use museum settings and their artifacts to support social studies teaching, (b) capacity to interact with museum artifacts for K-6 social studies teaching, and (c) recognizing the prospect of museum pedagogy as an approach to enhance K-6 social studies education. Based on the factor structures, we introduce a conceptual framework to represent elementary social studies preservice teachers’ dispositional thinking about museum pedagogy. Engaging in preliminary work to first understand preservice teachers’ thoughts and dispositions, before creating or adopting curricula, may deepen and strengthen their agentic growth in museum education for social studies teaching. (shrink)

Koje su mogućnosti čovjeka da preokrene putove razvoja prema mogućim civilizacijskim rješenjima, osnovno je pitanje na koje Fritjof Capra pokušava odgovoriti. Rad prikazuje na koji način Capra vidi krizu suvremenog društva i znanosti, te koje alternative vidi kao rješenja; njegov angažman pokazuje se u cjelini kao etički usmjeren na spoznaju načina odnosa u svijetu, čovjekove naravi i njegova najvišeg dobra, te je praktički usmjeren na razumijevanje konkretnog čovjekova opstanka. U radu se postavlja pitanje o mogućnosti uspoređivanja uvida istočnjačkih mistika i (...) suvremenih fizičara, onako kako to radi Fritjof Capra, te na koje se probleme nailazi kada se metode, nekada udaljenih kultura, postavljaju kao relevantni učesnici naše svakodnevne prakse. Caprini uvidi u uzroke krize, analizom mehanicističko-znanstvenog pristupa i prikaz posljedica koje je takav pristup prouzročio, pogađaju u srž problema. Njegove opservacije i primjedbe na stanje u svijetu razložne su i korisne široj stručnoj publici. Međutim, njegovo viđenje izlaska iz krize, odnosno njezino rješenje ili nadvladavanje zapada u svojevrsni religijsko-znanstveni sinkretizam, s jedne strane, a s druge u scijentizam i konstruktivizam.This work questions the possibility of comparing the insights of eastern mysticism and modern physical science in a way of Fritjof Capra and also tries to present the problems of stating the methods of once distant cultures as relevant factors in our daily practice. While arguing for such comparison we face a lot of questions: are mysticism and modern physical science on different levels of reality; is there any sense in considering these levels “restricted”; are mysticism and modern physical science operating inside separated realms of reality with non-existent trans-level concepts and relations; – these being only a few questions opened by this perspectival comparison. In the last case, for example, if two realms of reality exist, one is opened to symbolic consciousness and linguistically expressible, and the other one is opened to non symbolic consciousness and linguistically non-expressible. Though this Capra’s approach is in many aspects obscure and questionable in substantive level, it, however, on methodological level completely fits into orientational frame of bioethics as multi-perspectival area. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)

Cilj istraživanja je utvrditi mišljenje studenata primarnog obrazovanja o obilježjima profesije. Nezavisne varijable istraživanja su trenutačna godina studija, vrsta prethodno završene srednje škole te modul/smjer koji studenti pohađaju. Istraživanje je provedeno anketnim upitnikom u akademskoj godini 2019./2020., a uzorak čine studenti/ce prve i pete godine Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rezultati pokazuju da studenti primarnog obrazovanja prepoznaju obilježja profesije te postojanje statistički značajne razlike s obzirom na godinu studija i vrstu prethodno završene srednje škole. In this paper, the opinion of (...) students of primary education regarding the characteristics of a profession will be determined. The aim of this research is to establish opinion of students of primary education regarding characteristics of a profession. Independent variables are current year of study, previously finished high school and module/course students take. The research was conducted with a questionnaire in the academic year 2019/2020. The sample consisted of students of the first and fifth year at the Faculty of Teacher Education, University of Zagreb. The results show that students of primary education recognize characteristics of a profession. There is a statistically significant difference between students of different years of study and with different previous education. (shrink)

Da je etika – kakvom je poimaju i prakticiraju u našoj zapadnjačkoj kulturi – neopozivo zašla u slijepu ulicu, previđaju samo još oni akademski filozofi za koje je ona i nadalje ezoterična i samodostatna stvar valjanog argumentiranja po pitanju moralnosti. Zakazale su kako religiozno, tako i sekularno koncipirane teorije etike. To je osobito razvidno u okolnosti da o etici nikada nismo toliko umovali kao danas, a istodobno se tako rijetko povodili za moralnim načelima. Etička refleksija i moralno postupanje već su (...) poodavno postali oprečni svjetovi i egzistiraju u međusobno obrnuto proporcionalnom odnosu. Uz takvu se pozadinu iznova aktualizira vječito pitanje: Mogu li se unutar jedinstvene etičko-moralne sheme prebroditi neslaganja između etičkog mišljenja i moralnog djelovanja s jedne strane te sekularnih i religioznih polazišta s druge strane? U članku će se pokušati istražiti postsekularna etika te uzroci i mogućnosti grupiranja poticajnih uvjerenja s kritičkim, odgovornim i na osobnoj autonomiji zasnovanim mišljenjem u okviru neproturječne, iskušane i paralelno refleksivne konstelacije. (shrink)

In this article, I try to show that if we analyse causality in terms of perceiving regular succession of events in which one event is followed by another, and if we do not perceive further "necessity" by which these regular events be necessitated in the sense that they must always be as they are and how we perceive them, like David Hume did, then there is a possibility that there is no kind of necessity and that this analysis can be (...) used to support libertarianism concerning free will problem, and not as a support to compatibilism, which was held by Hume. I also try to show, contra Hume, that there are chance events and that under certain circumstances, similar causes can have very different effects.U ovom tekstu nastoji se pokazati da ukoliko se uzročnost analizira kao opažanje pravilnih i ponavljajućih sljedova događaja i neopažanje ikakve daljnje nužnosti koja bi "ponužnjivala" da ti sljedovi moraju uvijek biti takvi kakvi se događaju i kakvima ih opažamo, kao što je to učinio David Hume, onda je moguće da nikakva nužnost i ne postoji te da se takva analiza može uporabiti kao potpora libertarijanizmu što se tiče problema slobode volje a ne kompatibilizmu koji je zastupao Hume. Također se pokazuje da, suprotno Humeu, slučajnosti postoje i da pod određenim uvjetima vrlo slični uzroci mogu dovesti do vrlo različitih učinaka. (shrink)

Kao i sva živa bića, čovjek je djelomično genetski predodređen, tj. određen i prije nego što se u potpunosti razvije kao ljudsko biće. Ali ono što čovjeka bitno razlikuje od svih nam poznatih živih bića, jest upravo to što je, u odnosu na njih, njegova predodređenost bitno manje u-rođena, a znatno više pri-rođena. A to znači da su ljudi u odnosu na druge žive vrste manje predodređeni na genskoj, a više na memskoj, upravo kulturnoj razini. Kulturni, a to znači povijesno (...) oduhovljeni okoliš u koji se djeca rađaju i koji zatiču pri-rođenju bitan je čimbenik njihova daljnjeg razvitka. Stoga se čovjek i ne rađa kao čovjek, nego kao dijete koje čovjekom tek mora postati. Za razliku, naime, od bićâ koja već pri rođenju imaju sve bitne odlike svoje vrste i koja se stoga mogu razvijati i uzgojem, tj. poticanjem na rast i pridizanjem onoga što im je biološki već dano, djeci je za ljudski razvitak potreban odgoj koji će ih tek uvesti u određenu kulturu kao njihov duhovni – i samo takav istinski ljudski – zavičaj. Čitavo čovjekovo biće, dakle i ono tjelesno, raste u duhu određene kulture i izrasta iz njega. Kako i koliko kultura određuje čovjeka – predmet je ove rasprave.As all other living beings, man is partially genetically predisposed, that is, determined even before it completely develops as a human being. However, the thing that differentiates man from all other known living beings is the fact that, compared to them, his predisposition is significantly less natured, and significantly more nurtured. This means that humans compared to other living species are less determined on a genetic, and more on a memetic, cultural level. Cultural, meaning a historically spiritualized environment, children are born into and find with birth, is an important factor of their further development. Thus, humans are not born as humans, but as children that have yet to become human. Namely, unlike the beings that have all the important characteristics of their species at birth, which are thus able to develop through breeding, that is, through encouragement of growth and nurturing of what is biologically given, for human development children need raising that will only introduce them into a specific culture as their spiritual – and truly human – environment. The entire human being, including the physical, grows up in a spirit of a specific culture and springs from it. How and how much culture determines man is the topic of this discussion. (shrink)

jild-i 1. Ittiṣāf al-māhīyah bil-wujūd, al-tashkhkhus, Sarayān al-wujūd ajūbah al-masāʼil li-baʻḍ al-khallān, Shawāhid al-rubūbīyah, al-Mizāj -- jild-i 2. Ḥashar al-ashyāʼ, al-Ḥasharīyah, Khalq al-aʻmāl, al-Qaḍāʼ wa-al-qadar, al-Maʻād al-jismānī -- jild-i 3. Iksīr al-ʻārifīn fī maʻrifah ṭarīq al-ḥaqq wa-al-yaqīn al-wāridāt al-qalbīyah fī maʻrifah al-rubūbīyah -- jild-i 4. al-Ḥikmah al-ʻarshīyah, al-Masāʼil al-qudsīyah, al-Mashāʻir, Mathnawī --.

Umjetnica i analitička stručnjakinja za Kantovu filozofiju, Adrian Piper, s pravom je opisana kao "jedna od najvažnijih i najutjecajnijih kulturnih figura našeg vremena". Nagrađivani rad instalacije i participativne izvedbene umjetnosti, Probable Trust Registry: Rules of the Game #1-3, implicitno postavlja filozofska pitanja od interesa za kontraktualističku filozofiju i njenu kritiku, uključujući mogućnost izvršenja istinske moralno obvezujuće posvećenosti iskrenosti, autentičnosti i poštovanja samoga sebe putem umjetničke instalacije. Posebno za publiku koja se blisko identificira s njenim iskustvima, Piperina umjetnost, poput drugih važnih (...) umjetničkih djela, ima snažan katalizatorski etički potencijal. Motivirana divljenjem prema umjetnici i percipiranom konfliktnom odnosu obojenih (tj. ne-bijelih) žena i konvencionalnih diskursa moralne solidarnosti, nudim tri različita načina za razumijevanje Piperinog Probable Trust Registryja. Predlažem da se Piperino misaono izazovno umjetničko djelo, koje se implicitno oslanja na Johna Rawlsa i Charlesa Millsa, može tumačiti kao poziv njenoj publici da se slože s odabirom pravila koja, između ostalog, prihvaćaju univerzalne moralne imperative, predviđaju budući moralni integritet ili se zaklinju u moralni integritet. (shrink)

Procesi globalizacije događali su se mnogo puta u povijesti, daleko prije pojave riječi ‘globalizacija’ u drugoj polovici 20. st. Suvremena globalizacija podrazumijeva društvene, gospodarske i političke procese usmjerene na prelaženje državnih granica i stvaranje globalnog svjetskog poretka. No ona se ne smije svesti samo na to, budući da njeni procesi pogađaju sva područja ljudskog života i djelovanja: medije i komunikacije, gospodarstvo, politiku, pravo, kulturu, ekologiju, etiku, religije i crkve. Posljedice globalizacije jesu nova iskustva na društvenoj, političkoj i gospodarskoj razini – (...) povezivanje i umrežavanje kroz procese internacionalizacije i transnacionalizacije, kroz skupove poput G7 i Međunarodnog gospodarskog foruma u Davosu, ali i brojni društveni lomovi i gospodarska recesija. Globalizacija potiče religije na približavanje, na jačanje suradnje i na zauzimanje zajedničkog stava. Religije to i čine kroz postojeće zajedničke institucije, poput Svjetskog parlamenta religija i Svjetske konferencije religija za mir , tražeći nove oblike približavanja, dijaloga, solidarnosti, suživota, suradnje i ostvarenja etičkog konsenzusa, vodeći računa o zaštiti vlastitog identiteta u vremenu pluralizma i multikulturalnosti. Religije su svjesne da je etičko pitanje postalo pitanje planetarne odgovornosti koje zahtijeva globalnu etiku oko koje se trebaju složiti svi subjekti na svjetskoj razini, a u kojoj će čovjek biti aktivni subjekt. Kršćanske crkve uzimaju u obzir određene pozitivne zakonitosti procesa globalizacije tako da možemo govoriti o »kršćanskoj globalizaciji«. Kršćanstvo je od svojih početaka bilo usmjereno na određenu vrstu globalizacijskih procesa – daleko prije nego li se pojavio naziv ‘globalizacija’. Crkve su svjesne svoje zadaće zajednički braniti u vremenu globalizacije dostojanstvo svakog čovjeka, svake tradicije i kulture. One to čine preko brojnih postojećih međucrkvenih institucija na svjetskoj razini kao što su Ekumensko vijeće crkava , Ekumensko vijeće mladih u Europi . Katolička Crkva je od početka bila globalna i iz te je perspektive kroz stoljeća misijski djelovala. Nakon II. vatikanskog sabora to će djelovanje pojačati osnivanjem Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana koje je nastalo iz Tajništva za jedinstvo kršćana , zatim Svjetskog dana mladih i Caritasa internationalisa.Processes of globalization have been happening numerous times through history, long prior to the appearance of the word ‘globalization’ in the second half of 20th century. Modern globalization includes the social, economic and political processes headed to crossing national boundaries and creating a global world order. However, globalization cannot be attributed simply to that issue, for its processes deal with all dimensions of human life and activity: media and communications, economy, politics, law, culture, ecology, ethics, religions, and churches. The consequences of globalization are new experiences related to social, political and economical sphere – interconnection and networking through processes of internationalization and transnationalization, through the meetings of the members of G7 and International Economic Forum in Davos, and also the numerous social breaks and economic recession. Globalization inspires religions to aim at the approaching, the stronger cooperation and the intercession for the common attitude. For realization of this purpose religions act through the existing common institutions like The World Parliament of Religions and World conference of religions for peace , asking for a new way of approaching, dialogue, solidarity, coexistence, cooperation and realization of ethic consensus, taking into account the protection of its own identity in time of pluralism and multiculture. Religions are aware of how ethic question has become the question of world’s responsibility. That issue requires global ethical principles around which all subjects on the world scale are to agree with. In that global ethic the human being will be respected as an active subject. The Christian Churches take into consideration the certain positive lawfulness of globalization process, thus we can speak of “Christian globalization”. Christianity has been headed to globalization process from the earliest days of the faith – prior to the process has emerged known as globalization. The Churches became aware of its responsibility in order to protect in the time of globalization the dignity of every person, every tradition, and culture. The Churches respond to this phenomenon through numerous existing interchurch institutions on world domain such as The World Council of Churches , Ecumenical Youth Council in Europe . The Catholic Church from the beginning has been global and based on this perspective the Catholic Church through centuries has been carrying out its missionary work. After the Second Vatican Council the Catholic Church has strengthened its activity by establishing Pontifical Council for Christian Unity , which has emerged from Secretariat for Promoting Christian Unity , World Youth Day and Caritas internationalis. (shrink)