Članek obravnava pravno teorijo, ki je prisotna v končnem delu Vebrovega spisa Etika. Prvi poizkus eksaktne logike nagonske pameti. Veber se le mimogrede ukvarja s teorijo prava, vendar njegov prispevek ni zanemarljiv. Vebrova Etika je logika nagonske pameti: Veber, gledano iz čistega predmetnoteoretičnega vidika, ne sestavlja zbirke moralnih zapovedi, ampak namerava orisati najsplošnejša formalna načela, ki določajo pravilnost nagonskega doživetja. Tega, kaj mora posameznik narediti v danem trenutku, logika nagonske pameti ne more povedati, ker je le formalna veda. »Most« med (...) formalnim in materialnim pristopom nravnemu problemu Veber najde v glasu vesti, ki svetuje posamezniku, kaj naj naredi v konkretnem delovanju. V soglasju s tem mora biti državno pravo osnovano na načelih nagonske logike, ker bi bilo drugače brez vsake veljavnosti. Pravo velja, v kolikor je utemeljeno na logiki, ki orisuje imanentna načela človeške narave; cilj prava je pospeševanje čim bolj pravilnega življenja posameznikov in družbe. Z druge strani vsebina tega prava ni enkrat za vselej določena in napisana, ampak vsakič izhaja iz hermenevtike, ki jo posamezniki in družba morajo izvršiti o sebi in o svoji naravi. Etika »zdravega razuma« in »povprečnega človeka« je po Vebru najboljši model za materialno izpopolnenje formalne nagonske logike. (shrink)

The paper claims that the rule of recognition, given the way it is presented by Hart, cannot be a constitutive rule of any legal system as a whole, but rather a constitutive rule of legal rules as elements of a legal system. Since I take the legal system to be an institutional artifact kind, I claim that, in order to account for a legal system as a whole, at least two further constitutive rules, in addition to the rule of recognition (...) as a token-element constitutive rule, are needed – one constitutive of legal officials and the other constitutive of a legal system as a token. However, given the central role the legal officials' practice occupies in establishing a particular instantiation or token of a legal system, I also claim that the rule of recognition cannot be understood as 'merely' a token-element constitutive rule but also as a legal system's implementation or concretisation rule. (shrink)

U ovom clanku autor nastoji da analizira odnos morala i prava u okviru savremene pravne teorije. Odnos prava i morala moze se posmatrati na tri razlicita nacina: teza o identitetu - pravo i moral su osnovi identicni sistemi normi pri cemu su pozitivne pravne norme podredjene osnovnim moralnim principima (prirodna pravna teorija), teza o odvajanju - pravo i moral su konacno razliciti sistemi normi (pravni pozitivizam), teza o polaritetu - pravo i moral su dva razlicita normativna sistema, ali (...) se oni medjusobno radikalno ne iskljucuju, vec izmedju njih postoji znacajan nivo dodirivanja i nadopunjavanja. Ova teza na najbolji nacin je predstavljena u pravnim teorijama H.L.A Harta i Ronalda Dworkina. Na logickom nivou, teza o polaritetu na specifican nacin sintetise i prevladava jednostranosti teze o identitetu i teze o odvajanju. U isti mah na socioistorijskom nivou, ova teza proizvod je specificnog istorijsko-socijalnog razvitka angloamerickih pravnih i politickih institucija. U tekstu se ukazuje i na relevanciju ove teorijske kontraverze pri suocavanju sa prosloscu posttotalitarnih politickih poredaka i drustava. (shrink)

The paper claims that the rule of recognition, given the way it is presented by Hart, cannot be a constitutive rule of any legal system as a whole, but rather a constitutive rule of legal rules as elements of a legal system. Since I take the legal system to be an institutional artifact kind, I claim that, in order to account for a legal system as a whole, at least two further constitutive rules, in addition to the rule of recognition (...) as a token-element constitutive rule, are needed – one constitutive of legal officials and the other constitutive of a legal system as a token. However, given the central role the legal officials' practice occupies in establishing a particular instantiation or token of a legal system, I also claim that the rule of recognition cannot be understood as 'merely' a token-element constitutive rule but also as a legal system's implementation or concretisation rule. (shrink)

La théorie du pronostic est un des éléments les plus importants (et les plus discutés) de la théorie de la science du droit d'Alf Ross. Cet article veut montrer que cette théorie du pronostic est incompatible avec les propres fondements théoriques de Ross, et notamment avec sa théorie des sources du droit et de l'interprétation. Elle doit être comprise comme une tentative réductionniste de la validité normative, qui a échoué par son incapacité à fournir à la recherche juridique les concepts (...) qui lui sont nécessaires. (shrink)

The topic of this paper is a presentation of an alternative theory in the field of philosophy of mind, which was created by the development of cognitive sciences and computer technologies of the twentieth century. Of particular importance is Turnig’s machine whose study at the logical level has contributed to new ways of understanding the mental. A theory such as functionalism (Putnam) does not study the mental in the same way as dualists and materialists do in the philosophical tradition. The (...) Mental has to be described in a generally logical manner (“higher level” of description), i.e. its function is described (input-output ratio), and is created by drawing a parallel between man and machine (known as a computer metaphor). (shrink)

U ovom članku pokušavam pokazati da je Searlova teorija socijalne stvarnosti uglavnom temeljena na njegovom opažanju nekih bitnih značajki demokratskih društava te da nije univerzalno primjenjiva kao što tvrdi. Tvrdim da njegov pojam kolektivnog pristanka ili dogovora, kao temeljni pojam njegove teorije, ne objašnjava zašto diktatorski ili totalitarni režim kao socijalna stvarnost uspijeva preživjeti značajno dugo i kontinuirano stvarati i održavati institucionalne činjenice koje ne bi trebale imati nikakvog temelja u kolektivnom pristanku ili dogovoru.

U ovom radu raspravljamo odnos Rawlsovog političkog liberalizma i istine. Budući da je politički liberalizam teorija koja izbjegava sva kontroverzna epistemološka i metafizička pitanja, jednako tako izbjegava i pitanje svoje istinitosti i koncept istine uopće. Usredotočili smo se na tri autora koji tvrde da politički liberalizam ne može izbjeći pitanje istine. Prvi autor je perfekcionist, Joseph Raz, koji pokušava pokazati da je Rawlsova teorija nekoherentna ukoliko se ne bavi pitanjem istinitosti neke moralne doktrine na kojoj mora počivati. Drugi, (...) David Estlund, tvrdi da je teorija filozofski neodrživa ako se ne poziva na istinitost svog fundamentalnog načela. Treći, Joshua Cohen, pokazuje nemogućnost izbjegavanja nekog koncepta istine ako se u političkoj teoriji pozivamo na vjerovanja i opravdanje. Nastojimo dokazati tvrdnju o praktičko-političkoj i filozofskoj ograničenosti njihove kritike Rawlsove teorije. Temeljna intencija članka je opovrgnuti kritike koje se upućuju Rawlsu te time ojačati njegov prijedlog političkog liberalizma. Pri tome nastojimo i nadopuniti nedorečenosti u Rawlsovom prijedlogu te zbog toga nudimo preciznije određenu sliku političkog liberalizma u odnosu na njegovu izvornu.In this paper we discuss the relation between Rawls’ political liberalism and truth. Since political liberalism is a theory that avoids all controversial epistemological and metaphysical questions, it equally avoids the question of its truth and a concept of truth generally. We are focusing on three authors which claim that political liberalism can not avoid the question of truth. First, Joseph Raz, a perfectionist who claims that Rawls’ political theory is incoherent unless it is not concerned with the truth of some moral doctrine on which it must be derived. Second, David Estlund, who claims that Rawls’ theory is philosophically untenable unless it does not consider its fundamental principle as true one. Third, Joshua Cohen, indicates the impossibility of avoiding some concept of truth if political theory is invoking concepts such as beliefs and justification. We are pointing on theirs practical-political and philosophical limited range in criticizing Rawls’ theory. The basic intention of the article is to confute criticisms addressed to Rawls and, in this way, to strengthen his proposal of political liberalism. At the same time, we try to resolve issues deriving from indeterminacies in Rawls’ proposal. For this reason we offer a picture of political liberalism that is more determinate than his original proposal. (shrink)

Ova teorija pokušava rasvijetliti kako razumijevamo i rabimo pojam istine. Teorija se nadovezuje na neka gledišta Putnama i Goodmana, no razvija ta gledišta tvrdeći kako se istina sastoji u tome da se iskaz podudara s jednim od sljedećih parametara ili s više njih: kriterij interne konsistentnosti; osjetilni podaci; podaci iz pamćenja; ne-verbalizirana vjerovanja; drugi dijelovi diskursa. Opća kognitivna struktura, koja, prema Rayu Jackendoffu, služi kao točka konvergencije za značenje preneseno jezikom, pozadinsko znanje, opažanje, zaključivanje, itd., identificira se kao (...) medij podudaranja koje rezultira kognitivnim učinkom: »to je istina«. Teorija također tvrdi kako je istina pojam-obitelj, obuhvaćajući različite vrste istine. Ukazuje se na to da istina ima normativnu dimenziju, koja se obrazlaže kao mogućnost izazova tvrdnjama koje pretendiraju na istinitost, što pak pretpostavlja regulativni ideal univerzalne ljudske racionalnosti. (shrink)

Alf Ross je želel izoblikovati »pristno« realistično teorijo prava. To pomeni, da naj bi bila ta sposobna po eni strani razrešiti probleme, s katerimi sta se soočali tako Kelsnova normativistična teorija kot teorija ameriških realistov, po drugi strani pa poustvariti njihove razprave na znanstveni način. Rossova izvirnost tiči v njegovem pojmu pristojnostnih norm, ki jih je pred vsemi drugimi obravnaval kot »konstitutivna pravila«. V nasprotju s trditvami mnogih komentatorjev takšen pojem konstitutivnih norm ni neskladen z Rossovo realistično teorijo (...) prava. V luči njegovih zgodnjih zapisov je mogoče kompetenčne norme razumeti kot racionalizacije, ki lahko izrazijo nagnjenost naslovnikov norm, da določena dejstva prepoznajo kot pravo. Zato je mogoče Rossa šteti za prehodnika postpozitivizma. (shrink)

Istraživanja povijesnog razvoja bioetike rijetko su kao predmet svog interesa imala fenomen bioetičkih institucija.U prvom dijelu rada se iznosi pregled povijesnog razvoja bioetike, nakon čega slijede glavne teze najvažnijih teorija institucija . Središnji dio rada obrađuje teoriju institucija Arnolda Gehlena, prema kojoj su institucije društvene činjenice u kojima se zajednički prihvaćaju i provode životne svrhe, a koje čovjek stvara s ciljem odterećenja od neizvjesnosti vlastite egzistencije, subjektivne motivacije i trajne improvizacije u odlučivanju.U zaključnom dijelu rada analiziraju se mogućnosti i (...) ograničenja aplikacije teorije institucija Arnolda Gehlena u istraživanju razvoja bioetičkih institucija.The research of historical development of bioethics has rarely had the phenomenon of bioethics institutions as the focus of its interest. In the first part of the present paper a historical overview of bioethics is exposed.Subsequently, the major theses of the most important theories of institutions are discussed. The central part of the paper deals with the theory of institutions by Arnold Gehlen. According to that theory, institutions are social constructs in which life purposes are collectively accepted and realized. The man creates those constructs aiming at alleviation from uncertainty of his own existence, subjective motivation, and continuous improvization in decision making.Concluding part of the paper provides an analysis of the potentials and limitations of the application of Arnold Gehlen’s theory of institutions in an attempt of investigating the phenomenon of bioethics institutions. (shrink)

U teoriji holarhijske evolucije Kozmosa Wilber razlikuje četiri temeljna tipa holarhija, shvaćajući da ih je nemoguće svesti na jednu, osnovnu holarhiju. Mapa četiriju kvadranata ukazuje na dimenzionalnost i »dubinskost« njegove kozmologije. Pojmovi »holon« i »holarhija« ključni su pojmovi u Wilberovoj interpetaciji stupnjeva spiralnoga razvoja ljudske svijesti. U teoriji spiralne dinamike društvenoga razvoja Dona Becka i Chrisa Cowana poznati su kao »Memi« – sustavi temeljnih vrijednosti, reprezentanti beskonačnih stupnjeva progresa ili regresa. Na modelu »spiralne dinamike« Wilber interpretira stupnjevanje unutarnje transformacije koja (...) prati razvoj svijesti, posvećujući posebnu pažnju četirima stupnjevima »višega«, transpersonalnog razvoja koje još naziva »psihičkim«, »suptilnim«, »kauzalnim« i »nedvojnim«. To su razine svijesti na kojima um prestaje, a o njima svjedoče mistične, kontemplativne i jogičke tradicije. Na ovome mjestu njegova teorija postaje znanstveno neprihvatljiva i, time, problematičnaIn his theory of a holarchic evolution of Cosmos, Wilber distinguishes four fundamental types of holarchies, realizing that there is no possibility to reduce them to one, basic holarchy. The map of four quadrants indicates dimensionality and profundity of his Cosmology. Notions such as “holon” and “holarchy” represent the key notions in his interpretation of spiral evolution stages of human consciousness. In the theory of spiral dynamics of social development, created by Don Beck and Chris Cowan, they are known as “Memes”– systems of core values, the representatives of infinite stages of progress or regress. By means of a spiral dynamics model, Wilber interprets staging of the inner transformation that accompanies the evolution of consciousness, paying special attention to four stages of a “higher”, transpersonal evolution, which he also calls “psychic”, “subtle”, “causal” and “nondual” stages. These are levels of consciousness where the mind stops and which are testified by various mystic, contemplative and yoga traditions. At this point, his theory becomes scientifically unacceptable and rather problematic. (shrink)

Prema hjumovskoj teoriji motivacije, motivacijski se proces sastoji od dva međusobno nezavisna mentalna stanja , što znači da subjekt ne može biti u potpunosti motiviran na djelovanje ako mu jedno od tih stanja nedostaje. U prvom dijelu članka prikazujem središnja obilježja ove teorije, a potom pokazujem da prihvaćanje Humeove distinkcije između divljih i tihih strasti može biti vrlo koristan alat za obranu ovog modela od nekih standardnih prigovora.

Die in den späten 1960er bis frühen 1980er Jahren oft inflationär gebrauchten Kategorien „Entfremdung“ und „Verdinglichung“ sind seit den frühen 2000er Jahren im deutschsprachigen Raum erneut in die sozialphilosophische Diskussion geraten. Im vorliegenden Aufsatz sollen an drei Beispielen diese Reaktualisierungen kritisch mit Bezug auf die Theorie von Karl Marx dargestellt und beurteilt werden. Obwohl diesen Reaktualisierungen nur eine unbefriedigende Kapitalismuskritik zugrunde liegt, werden durch sie Entfremdungs- und Verdinglichungsphänomene des Alltags und des intersubjektiven Nahraums der Gegenwart sichtbar, die in der Marxschen (...) Theorie mit ihrem primären Fokus auf gesellschaftliche Strukturen ausgeklammert blieben. (shrink)

U nastavnim programima i udžbenicima filozofije teorija relativnosti zastupljena je u malo navoda, a javlja se uvijek u kontekstu onih dijelova programa filozofije koji se odnose na pojam znanosti i na odnos filozofije i znanosti. Primjereno prirodi filozofije, ti navodi, dakako, ne upućuju na zadatak izlaganja i propitivanja sadržaja i problema teorije relativnosti , nego na filozofske implikacije što ih pojava teorije relativnosti ima na trajni problem odnosafilozofije i znanosti, na filozofiju znanosti, i na razvoj kritičkog pojma znanosti i (...) na teoriju znanosti uopće.U nastavnim programima fizike teorija relativnosti zastupljena je u 3. razredu gimnazije u dvjema sustavno raščlanjenim inačicama . Jasno su naznačeni obvezni sadržaji i izborni sadržaji. Isto je tako i u udžbenicima. Valja naglasiti da su to metodički suvremenokoncipirani, radni i problemski usmjereni udžbenici, koji se ujedno kontinuirano dorađuju i usavršavaju.U ovom pregledu programa i udžbenika autor nije bio u mogućnosti da sa sigurnošću točno utvrdi kada se i u kojem obliku prvi put javljaju sadržaji koji se odnose na teoriju relativnosti. Dijelom je to zato što ne raspolažemo potpunom bibliografijom udžbenika, a ni Zavod za školstvo ne raspolaže potpunim i pouzdanim pregledom svih progama fizike od 1941. godine do danas. Posebno ne za 3. i 4. razred gimnazije, za ono vrijeme kada su škole dijelom samostalno oblikovale te programe »prema zahtjevima struke«. Ostaju tako zadaci za daljnja istraživanja koja će provesti pojedinci i odgovarajuće ustanove .In high school curricula and philosophy textbooks, the theory of relativity is mentioned in veryfew entries, and always in the context of those sections of the philosophy syllabus which refer tothe concept of knowledge and the relationship between philosophy and science. According to thenature of philosophy, these entries certainly do not present and question the subject matter andproblems of the theory of relativity , but lead to the discussionof the philosophical implications of the theory of relativity on the perennial problem of the relationship between philosophyand science, on the philosophy of science, and on the development of the critical concept ofscience and the theory of science in general. In the high school physics curriculum, the theory ofrelativity is included in the 11th grade syllabus in two systematically decomposed versions . Mandatory and optional subject matter is clearly indicated. The same goes for textbooks.It is necessary to stressthat these aremethodologically contemporarily concipated, workandproblemoriented textbooks, which areregularlyimprovedand perfected. In our reviewsofhigh school curricula and textbooks, the authors could not with certainty determine at whattimeand in which form the first contents regardingthe theory of relativitywereincluded. Thisispartly due to the fact that we do not have access to the entirebibliography of the textbooksandthe Institute for Education does not have access to a complete and reliableoverview of allthephysics curricula from1941 to the present.This is particularly true for the junior and senioryearsof high school during the period when schools partially modeled their curricula independentlyaccordingto the »requirementsof the profession«.Asa result,further investigation is requiredwhich will be conducted by individuals and the appropriate institutions. (shrink)