U ovom radu želimo istražiti različite epistemološke koristi koje dobivamo putem nekih umjetničkih djela, pri čemu smo primarno usredotočeni na narativne umjetnosti. Tvrdimo da u određenom smislu, narativne umjetnosti mogu biti slične svjedočanstvu, utoliko što pružaju informacije koje mogu biti epistemološki vrijedne za kognitivne djelatnike kakvi smo mi. Razlikujemo barem dvije šire kategorije tih epistemoloških vrijednosti, od kojih prva uključuje ‘navođenje činjenica’ i u tom je smislu pandan paradigmatskom slučaju svjedočanstva u kojem ono što informator govori može biti izvor znanja (...) za publiku koja time naprosto dobiva činjenice . Međutim, to nije najsvojstvenija i najznačajnija vrsta epistemoloških vrijednosti koje dobijemo iz umjetnosti. Druga kategorija tiče se povećavanja svijesti ili produbljivanja razumijevanja o nekom fenomenu, koji se može odvijati na dva načina: ili pružanjem činjenica na specifično snažan i prožimalački način , ili prezentiranjem stajališta, stava ili mišljenja umjetnika koji nam može biti prosvjetljujući ili pak predstavljati izazov našem stajalištu. (shrink)

Od grčkog pojma sophia do Potterovih pojmova mudrosti i biološkog znanja, autor analizira različite filozofske i znanstvene koncepte znanja. Autor se slaže s Jaspersom u stavu da ono što je »iz filozofije prevodivo u zajedničko mišljenje, to na koncu odlučuje o njezinoj vrijednosti «. Autor zaključuje da novoj epohi i bioetičkoj perspektivi odgovara zahtjev za orijentacijskim znanjem, te ga nastoji definirati ne samo iz povijesti filozofije, nego i u suprotnosti s tradicionalnim stajalištima , te iz zahtjeva nove epohe.From the Greek (...) term sophia to the Potter’s terms wisdom and biological knowledge, author analyses different philosophical and scientific concepts of knowledge. The author agrees with Jaspers on the notion that what is “transferable from philosophy into the common reasoning is what at the end decides on its worthiness”. The author concludes that the demand for an orientational knowledge corresponds with the new epoch and bioethical perspective, and is trying to define this demand not only from the history of philosophy, but in its contrast to the traditional views represented by Descartes and Bacon, and also from the demands of the new epoch itself. (shrink)

Ker nimamo avtorskih didaskalij, je celoten svet drame (vključno s psihično in materialno realnostjo) predstavljen izključno z besedami, ki jih govorijo dramski liki. Roman Ingarden imenuje takšen način predstavljanja shematična reprezentacija: na ta način predstavljeni predmeti so namreč samo skicirani, nešteta nedoločena mesta v njihovi predstavitvi vabijo bralca, da jih v procesu konkretizacije alirekonstrukcije zapolni z intelektualnimi in domišljijskimi operacijami in se pri tem opira na svoje znanje in izkušnje. Tako konkretizacijo kot rekonstrukcijo je treba ločevati od literarnega dela (...) samega; ker ju oblikuje bralec s svojo domišljijsko dejavnostjo, predstavljata oviro pri spoznavanju dela samega. Ingardnovo teorijo so kritizirali prav zaradi tega, ker daje bralcu preveč manevrskega prostora pri konstituiranju in tudi pri rekonstrukciji literarne umetnine (Ray, Kos, Holub, Calinescu). Zdi se, da te kritike temeljijo v nekoliko poenostavljenem razumevanju Ingardnove izredno kompleksne analize, v kateri se kaže, da je vloga bralca sicer omejena s tekstom, a vendarle vitalnega pomena za sekundarno eksistenco literarne umetnine. V članku so obravnavani neverbalni dejavniki motivacije v Sofoklovi tragediji; razdeljeni so v tri skupine: značajske poteze, dramska klima in čutne izkušnje. Članek se zaključi z analizo Odisejeve neverbalne motivacije v tragediji Ajant, ki predstavlja poseben primer, saj je tu odločilni dejavnik motivacije Odisejeva izkušnja numinoznega. (shrink)

Ratovi u bivsoj Jugoslaviji devedesetih godina proslog veka doveli su ovaj region u centar medijske paznje i probudili odgovarajuce interesovanje i u akademskoj teoriji Zapada. Posto su poslednjem "otkrivanju Balkana" posredovali upravo ratovi, navijacki, povrsni ili egzoticni pristup pitanjima raspada SFRJ kao akademskoj temi nije neocekivan. S druge strane, u tematizovanju pitanja svoje savremenosti i najblize proslosti akademska javnost Srbije nije bila ni priblizno aktivna; iz najrazlicitijih razloga ali pre svega zbog nesklonosti sistematskim istrazivanjima, formiranje znanja i predstava o ovim (...) temama uglavnom je ostavljala medijima, publicistima kolegama izvan svoje akademske zajednice ili nekom kasnijem vremenu. Uprkos tome sto su predstave o poslednjim ratovima neretko pocivale na stereotipima i propagandi, kao i cinjenici da formirano znanje o ovoj problematici pati od grubog pojednostavljivanja, ova pitanja su retko bila podsticajna za domace istrazivace. Posebno su izbegavane teme velikog nasilja, pa su izvan akademske paznje ostali i najmarkantniji ratni dogadjaji, mozda i zato sto se smatralo da bi ono po cemu su region i Srbija postali poznati najbolje bilo sto pre zaboraviti. U retrospektivi, pak, savremeno akademsko cutanje o poslednjim ratovima tesko je posmatrati izvan kontinuiteta sa cutanjem iz vremena socijalizma i rata koji mu je prethodio. Zato se ovim tekstom ne pokrecu samo pitanja razloga netematizovanja najblize proslosti i uticaja cutanja u socijalizmu na ono sto je doslo posle njega, vec se podstice istrazivanje semantike i funkcija cutanja i precutkivanja u poslednjim ratovima, kao i uzajamni odnos izmedju cutanja i konstrukcija drustvenog pamcenja. (shrink)

Ovaj članak specificira mjesto Hipokratove zakletve u programu bioetičkog obrazovanja na profesionalnim fakultetima gdje se obrazuju budući medicinski i zdravstveni radnici. Predstavljena konceptualizacija sadržaja i opisana metodologija rada pokazuje kako se sadržaji curriculuma, kojima dominiraju povijesne činjenice, aktualiziraju uporabom znanja što su ih studenti usvojili ranije, te problematiziraju aktivnim uključenjem studenata u prikupljanju nove informacije relevantne za sadržaj, a onda koriste usvojeno znanje kako bi riješili konkretni bioetički predmet ili problem. Ponuđena aktivnost studenata i nastavnika ima svrhu pokazati suradnički (...) odnos između njih, te komunikaciju u kojoj studenti i nastavnici međusobno preuzimaju zadatke u realizaciji sadržaja curriculuma. (shrink)

Rezultat Kantove refleksije o tradicionalnom pojmu istine kao sukladnosti spoznaje ili pojma ili subjekta s predmetom ili objektom – da nema ni općeg materijalnog ni općeg formalnog kriterija istine koji bi bio dostatan – vodi kritičkome uvidu da smo upućeni na smatranje istinom i da ostajemo na tome, a da se ono pokazuje na tri načina: ili kao mnijenje ili kao vjerovanje ili kao znanje. Dakle, ne tek s Hegelom nego i prema Kantu, pojmilo se da sud nije »pogodan« (...) da »izrazi« istinu, nego da je sud – shvaćen kao objektivno važeći odnos koji smo mi izgradili – ono što smatramo istinitim. Ono što je i frapantno i nenadmašno aktualno u ovom nalazu jest prije svega jedinstven položaj i težina znanja koje, prema Kantu, također predstavlja jedan modus smatranja istinom, i to ne onaj – čovjeku nedostupan – u kojemu bismo mogli biti neupitno sigurni u istinu. Tako se kritička filozofija nipošto ne ispunjava jedino u uvidu da se egzistencija može »pokupiti« iz pojma, nego i u ništa manje fundamentalnom uvidu da se iz egzistencije pojma može jednako tako malo toga zaključiti. (shrink)

Clanak se bavi pojmom epistemicke srece i njegovim znacajem za dva vazna epistemoloska problema, analizu znanja i problem skepticizma. Okosnicu rasprava cini poznata sokratovska intuicija, oko koje se filozofi gotovo bezrezervno slazu, da je znanje nespojivo sa prekomernim udelom srecnog sticaja okolnosti u otkricu istine. U svetlu Pricardovog modalnog tumacenja pojma epistemicke srece i razlikovanje veridicke i refleksivne epistemicke srece, razmatraju se prednosti i mane dve osnovne suprotstavljene koncepcije znanja, internalizma i eksternalizma. Pokazuje se da je eksternalizam u prednosti (...) nad internalizmom jer izlaze uslove za znanje cijim zadovoljenjem biva otklonjena bar veridicka epistemicka sreca. Eksternalizam je u prednosti i kada je rec o problemu skepticizma, jer uspeva da objasni kako je moguce imati znanje uprkos tome sto nemamo internalisticko opravdanje za iskljucenje poznatih skeptickih alternativa. Iako ne otklanja refleksivnu epistemicku srecu i ne resava problem skepticizma formulisan na meta-nivou, eksternalizam ukupno uzev predstavlja prihvatljiviju koncepciju ljudskog znanja pogotovu zato sto moze da prihvati cinjenicu da internalisticko opravdanje igra znacajnu ulogu u nasem saznanju. (shrink)

Suvremenu kognitivnu znanost ne možemo razumjeti bez najnovijeg razvoja računalne znanosti, umjetne inteligencije , robotike, neuroznanosti, biologije, lingvistike i psihologije. Kako klasična analitička filozofija, tako i tradicionalna AI pretpostavile su da sve vrste znanja moramo prikazati formalnim ili programskim jezicima. Ova je pretpostavka u proturječju s nedavnim uvidima u biologiju evolucije i razvojnu psihologiju ljudskog organizma. Većina je našega znanja implicitna i nesvjesna. To nije formalno prikazano, nego utjelovljeno znanje koje učimo radeći, a razumijevamo tjelesnim suodnosom s ekološkim nišama (...) i društvenim okolišima. To vrijedi ne samo za vještine na niskoj razini nego i za visokorazinska područja kategorizacije, jezika i apstraktnog mišljenja. Utjelovljena kognitivna znanost, AI, kao i robotika pokušavaju umjetnom evolucijom stvoriti utjelovljeni um. S filozofskoga gledišta, zapanjuje da tradicionalni pojmovi kognitivne znanosti i AI s formalnim predodžbama znanja pripadaju tradicionalnoj liniji filozofije.Modern cognitive science cannot be understood without recent developments in computer science,Artificial Intelligence , robotics, neuroscience, biology, linguistics, and psychology. Classic analyticphilosophy as well as traditional AI assumed that all kinds of knowledge must explicitly be representedby formal or programming languages. This assumption is in contradiction to recent insightsinto the biology of evolution and developmental psychology of the human organism. Most ofour knowledge is implicit and unconscious. It is not formally represented, but embodied knowledgewhich is learnt by doing and understood by bodily interacting with ecological niches and social environments.That is true not only for low-level skills, but even for high-level domains of categorization,language, and abstract thinking. Embodied cognitive science, AI, and robotics try to build theembodied mind in an artificial evolution. From a philosophical point of view, it is amazing that thenew ideas of embodied mind and robotics have deep roots in the history of philosophy. (shrink)

Iako je tek u Kantovoj kritickoj filozofiji pojam "uma" dobio precizno znacenje i jasno omedjeno podrucje svog vazenja, ovaj termin ima dugu genezu u evropskoj duhovnoj istoriji. Koreni pojma uma nalaze se u grckom pojmu logosa i mogu se svesti na sest osnovnih znacenja kojima se oznacava logicka struktura ljudskog misljenja i racionalna struktura sveta. Anaksagora je sveopsti duhovni princip nus smatrao izvorom svekolike racionalnosti. Kod filozofa Stoe izraz logos spermaticos predstavlja aktivni princip koji deluje na pasivnu materiju da bi (...) se stvorio svet. Za Stoike pojam logosa cini temeljni princip celokupnog morala. U hriscanskoj teologiji bog je logos, sveti duh - pneuma, dusa. U novovekovnoj filozofiji osnovna znacenja grckog logosa preuzeli su latinski termini "intellectus" i "ratio". Ovi pojmovi sasvim jasno ocrtavaju dve glavne linije evropskog misljenja koje karakterise neposredno i posredovano diskurzivno shvatanje istine. Kant je prvi u istoriji filozofije uveo bitnu razliku izmedju razuma i uma (Verstand i Vernunft). Razum je analitican i apstraktan, a um je izvor apriornih principa kojima se povezuje i utemeljuje celokupno nase saznanje i volja. Stoga Kant razlikuje teorijski i prakticki um. Za razliku od teorijskog uma, cije pojmove i nacela primenjuje, prakticki um ima primat jer za njega ima prakticki realitet i ono sto je teorijski nesaznatljivo (sloboda, bog i besmrtnost duse). Primat praktickog uma u svom Ucenju o nauci posebno je naglasio Fihte. Um je za njega cista svrsishodna delatnost. Potpunu artikulaciju ideja uma dobija u Hegelovoj filozofiji apsolutnog duha. Kod Hegela um je pre svega svetski princip a ne samo ljudska sposobnost. Za razliku od Kanta ciji um je u osnovi statican, bitna novina Hegelovog shvatanja objektivnog uma jeste njegov dinamizam koji mu omogucava da u svom dijalektickom razvitku sve vise dolazi do svesti o "samom sebi". Ukljucujuci ideju progresa u svoje shvatanje uma Hegel je uneo jedan vrednosni elemenat u pojam umnosti i time omogucio povezivanje uma i etosa u epohi moderne. Najdublji razdor izmedju uma i etosa izazvala je moderna nauka, koja je s jedne strane svojim otkricima i novim saznanjima unapredila ljudski zivot, oslobadjajuci coveka od religijskog sujeverja i drugih oblika potcinjenosti, ali je s druge strane pokazala restriktivan odnos, ne samo prema svim vrstama vrednosnih sudova, vec i prema mnogim dimenzijama uma. Pozitivno znanje novovekovne nauke bez ikakvog etosa liseno je bilo kakve kriticke samosvesti o svrsi znanja, o tome kako se ono moze upotrebiti na dobro coveka i kako moze biti zloupotrebljeno. Za uspostavljanje humanisticke naucne kulture neophodna je reafirmacija veze uma i etosa u modernoj nauci. (shrink)

Aristotel je strogo lučio tri bitna načina života: bios poietikos, bios praktikos i bios theoretikos, te je smatrao da samo dva posljednja načina života ozbiljuju najviše dobro pomoću savršenih oblika znanja, i to najviše dobro kao ljudsko dobro pomoću razboritosti praktičnoga uma i kao božansko dobro pomoću mudrosti teoretskoga uma . Oba ta načina postizanja sreće ozbiljuju najviše dobro na svoj vlastiti način, i to praktični um etičko-političkim djelovanjem građana u državi, a teoretski um kontemplacijom kao težnjom za vječnim životom (...) bogova i promatranjem prvih principa i uzroka svih bića u pogledu njihova bitka. Poietički način života Aristotel, pak, rangira niže od praktičnog i teoretskog. Pa ipak, katkada i poietički način života proizvodi sretan život.Na primjeru Gadamerova razumijevanja mnogolikosti iskustva bitnih načina života i mnogolikosti znanja već u okviru poietičkog znanja, u ovom se radu nastoji pokazati da poiesis kao treći bitni oblik života obuhvaća ukupnost proizvodnog znanja, dakle kako znanje na kojemu počiva umjetničko stvaranje tako i znanje koje sve više tehnizira globalni svijet i vodi sudbonosnom razaranju i kobnoj uniformiranosti samoga svijeta.Posebna je Gadamerova zasluga što je u okviru fenomenološke i hermeneutičke filozofije obnovio vlastitost umjetnosti kao oblik znanja koje kao ljudsko razumijevanje čovjeku omogućuje da pomoću povijesnog mišljenja razvije povijesnom bitku i svijetu života primjereno znanje i na njemu utemeljeno življenje i djelovanje.Aristoteles hat strikt zwischen drei wesentlichen Lebensweisen differenziert – dem bios poietikos, dem bios praktikos sowie dem bios theoretikos – und war hiernach des Erachtens, lediglich die letzten zwei Lebensweisen verwirklichten das höchste Gut mithilfe der einwandfreien Wissensformen, und zwar das höchste Gut als das menschliche Gut mittels Klugheit der praktischen Vernunft und als das göttliche Gut mittels Weisheit der theoretischen Vernunft . Beide dieser Wege der Glückserlangung verwirklichen das höchste Gut in ihrer eigenen Manier, sowohl die praktische Vernunft durch ethisch-politische Handlung der Bürger im Staat als auch die theoretische Vernunft durch Kontemplation als Streben nach dem ewigen Götterleben und der Beobachtung der ersten Prinzipien und Ursachen aller Wesen bezüglich ihres Seins. Die poietische Lebensweise stuft Aristoteles jedoch niedriger ein als die praktische und theoretische. Dennoch bringt die poietische Lebensweise bisweilen ein glückliches Leben hervor.Am Beispiel von Gadamers Verständnis der Erfahrungsmannigfaltigkeit der wesentlichen Lebensweisen und der Wissensvielfalt bereits im Rahmen des poietischen Wissens ist man bemüht, in dieser Arbeit darzulegen, dass die poiesis als dritte wesentliche Lebensweise die Gesamtheit des Hervorbringungswissens erfasst, also sowohl das Wissen, auf dem das künstlerische Schaffen ruht wie auch das Wissen, das die globale Welt zunehmend technisiert und zur schicksalhaften Zerstörung sowie verhängnisvollen Uniformierung der Welt selbst führt.Ein beachtliches Verdienst Gadamers ist es, im Rahmen der phänomenologischen und hermeneutischen Philosophie die Eigentümlichkeit der Kunst als Form des Wissens regeneriert zu haben, welches als humanes Verstehen dem Menschen ermöglicht, anhand des geschichtlichen Denkens ein dem historischen Sein und der Lebenswelt adäquates Wissen fortzuentwickeln, und desgleichen die darauf aufbauende Lebensweise und Handlung. (shrink)

Ova teorija pokušava rasvijetliti kako razumijevamo i rabimo pojam istine. Teorija se nadovezuje na neka gledišta Putnama i Goodmana, no razvija ta gledišta tvrdeći kako se istina sastoji u tome da se iskaz podudara s jednim od sljedećih parametara ili s više njih: kriterij interne konsistentnosti; osjetilni podaci; podaci iz pamćenja; ne-verbalizirana vjerovanja; drugi dijelovi diskursa. Opća kognitivna struktura, koja, prema Rayu Jackendoffu, služi kao točka konvergencije za značenje preneseno jezikom, pozadinsko znanje, opažanje, zaključivanje, itd., identificira se kao medij (...) podudaranja koje rezultira kognitivnim učinkom: »to je istina«. Teorija također tvrdi kako je istina pojam-obitelj, obuhvaćajući različite vrste istine. Ukazuje se na to da istina ima normativnu dimenziju, koja se obrazlaže kao mogućnost izazova tvrdnjama koje pretendiraju na istinitost, što pak pretpostavlja regulativni ideal univerzalne ljudske racionalnosti. (shrink)

Svaka djelatnost iskazuje identitet djelatnika. U autobiografiji se reprezentira pluralni identitet pisca autobiografije. U njoj otkrivamo ono što je neka osoba. U autobiografiji njen pisac traga za sobom, za svojim osobnim identitetom. U pitanju o identitetu osoba u autobiografiji zapravo pita što je događaj njenog života. Autobiografija je svijest o sebi. Sjećanje i iskustvo izgrađuje i oblikuje osobnu svijest, potvrđuje znanje o vlastitom identitetu, o identitetu koji nije dan nego nastajući, jer tek kroz sjećanje i iskustvo osoba istodobno gradi (...) imaginarnu stvarnost prošlog i postaje ono što jest. U svaku osobnu priču se utka sve što je iskustvo te osobe, iskustvo koje nikako nije samo osobno iskustvo, nego i iskustvo jedne kulture, jezika, obrazovanja, drugih… Autobiografija je tekst u kojem pisac gradi svoj identitet, pokazuje svoju »osobnu kartu« i retušira svoju sliku koju će u njoj priložiti. U pisanju autobiografije pisac ponovo izgrađuje svoj identitet, sebe sama. U svakom djelu stvaralac stvara i sebe samog. U svakoj biografiji je moguće raspoznati mnoga filozofiji relevantna pitanja, od pitanja identiteta do pitanja reprezentiranja subjekta. U onim koje su pisali filozofi posebno. U odluci da piše u prvom licu filozof iskazuje svoju senzibilnost, a iznad svega potvrđuje da je osobno odgovoran za ono što se u njegovom djelu tvrdi, da to nije neka apersonalna, božanska riječ ili kaza anonimnog narodnog mudraca, nego njegova temeljna riječ, filozof sam. Subjekt govori. Presudan je Ego Cogito, koji postaje Osobnost, Ja Pisanja, Autorstvo. Filozofsko djelo je osobna karta filozofa. U autobiografskom tekstu autor otkriva, potvrđuje i definira svoj identitet, ali na kraju ono njegovo uistinu osobno nije njegovo Ja, jer njegovo Ja zapravo postaje junak osobne priče. Pisac autobiografije na kraju postane Ja teksta.Every activity reflects the identity of the person who is engaged in it. In an autobiography a multiple identity of the autobigrapher is displayed. It discloses everything that a person is or was. And no other can do it better than the person in question. In an autobiography, the writer is searching for himself, his own identity. In the identity question of the autobiography , the person asks what has been the crucial event in his or her life. Autobiography is awareness of the self. Memories and experience develop and shape a personal conscience, they attest the awareness of the personal identity, identity which is not a given, but is ever evolving. It is only through remembering and experiencing that a person simultaneously develops the imaginary reality of the past and evolves into what he or she is. Every personal story consists of the experience of that particular person, experience that is not only a personal one, but also experience involving a particular culture, language, education, and contact with others… An autobiography is a text in which a writer develops his own identity, displays his “identity card” and retouches his own image. When writing an autobiography, the writer reinvents his own identity, his own self. In every creative work the creator creates himself, as well. In every biography it is possible to recognize many relevant philosophical issues, from the question of identity to the question of representation of a subject, especially those written by philosophers. By deciding to write in the first person singular, a philosopher expresses his sensitivity, confirming that the philosophy he embodies belongs to him, affirms that he is personally responsible for what he claims in his work, that is certainly not an apersonal, divine sentence or a tale of an anonymous folk sage, but his own quintessential sentence. A subject speaks. This is Ego Cogito that becomes personality, the I of the writing. Authorship. A philosophical work is an identity card of a philosopher. In an autobiographical text, the author discloses, develops, affirms and defines his own identity, but in the end his personal I is not his own I, because his I becomes a protagonist of a personal story. The writer of an autobiography becomes I of the text, in the end. (shrink)

SAŽETAK: Empiristi su tvrdili da se medicinsko znanje u cjelini može steći na temelju iskustva i da za njegovo formiranje i primjenu nije potrebna nikakva teorija. Ključni dio toga stava sastoji se u odbacivanju istraživanja uzroka bolesti. Medicinsko se znanje sastoji od teorema koji su generalizacije izvedene na temelju iskustva. Ranije analize generalizacija kojima se služi medicina, kao i rasprave o stručnom znanju općenito, pokazuju da je među grčkim liječnicima i filozofima bio prihvaćen stav da ispravne generalizacije koje (...) nekoj djelatnosti jamče status umijeća jesu eksplanatorne generalizacije – takve koje uključuju poznavanje uzroka. U članku istražujem na temelju čega empiristi mogu za neeksplanatorne generalizacije zahtijevati isti status i nastojim pokazati da je njihov argument u osnovi taj da statistički kriterij formulacije takvih generalizacija jamči njihovo podudaranje s događajima koje opisuju, što eksplanatornegeneralizacije ne mogu osigurati.The Empiricists argued that medical knowledge is a matter of experience, and that no theory is required either for its formation or application. The central part of their position was rejecting the possibility of the discovery of causal connections by the use of reason. The theorems that make up medical knowledge are empirical generalizations that do not include the specification of the cause. However, the Greek authors outside Empiricism, both medical and philosophical, made a strong case for the claim that a generalization must be explanatory to be scientific or artistic. In this paper I discuss how non-explanatory generalizations, being statements of frequency of joint occurrences which are statistically accurate, can be taken by the Empiricists as scientific. (shrink)

Istraživanje daje uvid u glavne dimenzije i aspekte roditeljskog ponašanja roditelja djece s poremećajem iz spektra autizma s obzirom na prisutnost/neprisutnost nepoželjnih ponašanja djece, temeljem samoprocjene. Istraživanje je provedeno na uzorku od N=121 roditelja djece s PSA iz Dalmacije. Rezultati su ukazali na prisutnost restriktivne kontrole i kažnjavanja kada su prisutna nepoželjna ponašanja, dok roditelji čija djeca nemaju nepoželjna ponašanja pokazuju više autonomije za svoje dijete, imaju veće roditeljsko znanje i primjenjuju induktivno rezoniranje. U raspravi se ističe značaj osobnih (...) karakteristika roditelja i partnerstva, kvalitete podrške te znanstveno utemeljenih intervencija i roditeljskog znanja za roditeljsko ponašanje. Predlažu se smjernice za učinkovite intervencije na nepoželjna ponašanja djeteta te poželjne odrednice roditeljskog ponašanja. Također, navode se ograničenja provedenog istraživanja i prijedlozi za buduća istraživanja. The research provides insight into the main dimensions and aspects of behavior of parents of children with autism spectrum disorder with regard to the presence/absence of challenging behavior patterns in children, according to the parents’ self-assessment. The research was conducted on a sample of N=121 parents of children with autism spectrum disorder from the Croatian region of Dalmatia. The results indicate the presence of such parental behaviors as restrictive control and punishment when challenging behaviours are present. On the other hand, the parents whose children do not exhibit challenging behaviors give their child more autonomy, have greater parental knowledge and apply inductive reasoning. The discussion section of the paper emphasizes the importance of parents’ personal characteristics and partnerships, the quality of support, scientifically based interventions, and parental knowledge for parental behavior. Guidelines for empowering parents on effective interventions in cases of challenging behaviors, desirable determinants and aspects of parental behavior, work on personal growth and the quality of relationships are proposed along with suggestions for future research as well as limitations of the conducted research. (shrink)

Da li se vrlina moze nauciti je pitanje oko koga su se lomila koplja u previranju i borbi za prevlast izmedju sofistike i starohelenske etike kao dva osnovna principa antickog duha. Dva velika predstavnika ovih suprotstavljenih principa Platon i Protagora sucelili su svoje argumente u dijalogu koji nosi naziv velikog sofiste. U ovoj filosofskoj borbi paradoksalno Protagora koji tvrdi da se vrlina moze nauciti dolazi do stava da vrlina nije znanje, a Platon koji brani starohelenski princip da je vrlina (...) urodjena tvrdi da je vrlina znanje. Platon resenje ovog velikog spora dva anticka principa vidi u filosofskoj teoretizaciji starohelenske mitske slike svijeta. (shrink)

Suprotno općeprihvaćenom mišljenju, argumentiram da Gettierovi protuprimjeri za trodijelnu analizu znanja kao opravdanoga istinitog vjerovanja nisu uspjeli zato što uvjet opravdanja, a pogotovo uvjet istinitosti za znanje u tim slučajevima nisu jednoznačno ispunjeni. Jer sudovi u koje se vjeruje jesu semantički ambivalentni te se za njih ne može jasno reći jesu ili istiniti ili neistiniti, pa stoga ni jesu li predmeti opravdanih istinitih vjerovanja. To je zbog zbunjujuće semantičke uloge koju igra odreðeni opis i ekskluzivna disjunkcija . Stoga nijedan (...) od Gettierovih navodnih protuprimjera zapravo ne opovrgava trodijelnu analizu kao takvu, nego samo jednu njezinu interpretaciju. Gettierovi se slučajevi mogu u najboljem slučaju protumačiti kao oni koji zahtijevaju modifikaciju i poboljšanje tradicionalne analize, a ne kao oni koji zahtijevaju njezino zamjenjivanje. Neki se drugi gettierovski slučajevi, npr. oni koje su iznijeli Lehrer i Feldman, mogu razmatrati na analogan način.Contrary to the received view, I argue that Gettier’s counterexamples to the tripartite analysis of knowledge as justified true belief failed, because the justification condition and especially truth condition for knowledge in these cases are not unambiguously fulfilled. For the propositions believed are semantically ambiguous and cannot be clearly said to be either true or false and, therefore, to be the objects of justified true beliefs. This is due to the puzzling semantic role played by a definite description and an exclusive disjunction . Therefore, neither of Gettier’s alleged counterexamples does in fact refute the tripartite analysis as such, but only an interpretation of it. Gettier’s cases can be at best construed as demanding a modification and improvement of the traditional analysis and not as demanding its replacement. Some other Gettier-like cases, e.g. those proposed by Lehrer and Feldman, can be treated in an analogous manner. (shrink)

1960-ih i 1970-ih godina odbačeno je viđenje znanosti kao neutralne i bez utjecaja klase, rase, roda, nacionalnosti i politike. Neki od pokreta, koji su usmjereni na društvenu upotrebu znanosti, prepoznali su znanost kao produženu ruku kapitalističkog poretka i sredstvo eksploatacije te je proglasili suučesnicom u podčinjavanju žena, manjina i nerazvijenih zemalja. Jedan od tih pokreta je feministički. Do pojave ovih kritika znanost je bila shvaćena kao objektivna i vrijednosno neutralna.1970-ih godina suvremena feministička teorija podastrijela je kritički teorijski koncept roda predstavljen (...) kao način razlikovanja društvene konstrukcije maskulinosti i femininosti od bioloških kategorija muškog i ženskog. Polazeći od toga i usvojivši socijalni konstruktivizam, feministkinje su artikulirale feminističku teoriju stajališta koja pokušava konstruirati znanje iz perspektive života žena. Navedeni su bitni momenti zbog kojih je nepristranost u znanosti dosad bila onemogućena. Ključna postavka epistemologije stajališta sadrži tezu da epistemologija neutralnog, nezainteresiranoga promatrača svijeta treba biti zamijenjena epistemologijom senzibilnom na sve specifičnosti socijalnoga konteksta, a u slučaju feminističke inačice ove teorije drži se da način na koji žene doživljavaju društveni život daje jedinstveni uvid u način funkcioniranja društva, a stajalište žena, ili feminizma, manje je pristrano i iskrivljeno, za što se navode brojni razlozi.The view of science as neutral and not subject to the influence of class, race, gendernationality and politics, was largely rejected during the 1960s and 1970s. Certainmovements that focused on the social use of science had recognized science as a vehicleof the capitalist movement and as a means of exploitation, pronouncing sciencean extended accomplice to the subordination of women, minorities, and underdevelopedcountries. One of these movements is the feminist movement. Prior tothe criticism of these movements, science was thought of as objective and valueneutral.Modern feminist theory in the 1970s submitted a critical and theoretical concept ofgender presented as a way of differentiating between the social construction of mas-culinity and femininity and the biological categories of male and female. Using thisconcept as a starting point and incorporating social constructivism, the feministshave articulated the feminist standpoint theory which attempts to construct knowledgefrom the perspective of women’s lives. They stated key moments that have preventedthe impartiality of science. The key concept of the standpoint epistemologyincorporates the thesis that there exists a need to replace the epistemology of theneutral, disinterested observer of the world with the epistemology sensitive to allspecificities of the social context. The feminist version of the theory states that theway women experience social life gives them a unique view to the way the societyfunctions, and that the women’s, or feminist’s standpoint is less biased and distorted,for which they offer a number of arguments. (shrink)

Causal theory of knowledge has been used by some theoreticians who, dealing with the philosophy of mathematics, touched the subject of mathematical knowledge. Some of them discuss the necessity of the causal condition for justification, which creates the grounds for renewing the old conflict between empiricists and rationalists. Emphasizing the condition of causality as necessary for justifiability, causal theory has provided stimulus for the contemporary empiricists to venture on the so far unquestioned cognitive foundations of mathematics. However, in what sense (...) can we speak about the justifiability as causality when it comes to mathematical knowledge? Can we justify the mathematical statement 2+2=4 by means of causality-perceptibility? Do we need perceptibility, a visual image of apples and marbles we add up in our first mathematics lesson, in order to know that statement? Does the same go with the statement that any two points can be joined by a straight line, and that the sum of angles in any triangle is the angle the measure of which equals the sum of the measures of the two right angles? Even though the major part of this article offers a review of the attitudes of various authors who endeavor to discuss the application of the causal theory to the problem of understanding of mathematical knowledge, it advocates the idea that knowledge expressed in a mathematical statement is acquired and transmitted by evidence. Evidence is by itself a guarantee of truth. It convinces us of the accuracy of mathematical truths. Proving, we find out. The greatest part of what we know is based on evidence of the previous knowledge . Due to the previous knowledge, we can say that knowledge in mathematics is in itself different from the knowledge in empirical sciences, i.e. it does not require causal relation that is considered necessary condition of knowing in those sciences.Uzročna teorija znanja iskorištena je od strane nekih teoretičara koji su se, baveći se filozofijom matematike, dotakli teme matematičkog znanja. Neki od njih govore o nužnosti uzročnog uvjeta za opravdanje, čime se stvaraju uvjeti za obnavljanje starog sukoba empirista i racionalista. Uzročna teorija je, isticanjem uvjeta uzročnosti kao nužnog za opravdanost, dala poticaj suvremenim empiristima da krenu čak i na do tada nedodirljive spoznajne temelje matematike. Međutim, u kom smislu možemo govoriti o opravdanosti kao uzročnosti kad je riječ o matematičkom znanju? Da li uzročnošću-čulnošću možemo opravdati matematički iskaz 2+2=4? Je li nam za znanje tog iskaza neophodna čulnost, vizualna predodžba jabuka ili klikera koje zbrajamo na našim prvim satovima matematike u školi? Stoje li stvari isto i s iskazom da se kroz bilo koje dvije točke može povući točno jedan pravac, ili da je zbroj kutova bilo kojeg trokuta kut čija je mjera jednaka zbroju mjera dvaju pravih kutova? Iako je u ovom radu, uglavnom, dan pregled stavova autora koji pokušavaju govoriti o primjeni uzročne teorije u shvaćanju matematičkog znanja, ideja koja se podržava u njemu jest da je znanje, iskazano matematičkim tvrđenjem, dobiveno i preneseno dokazom. Dokaz, sam po sebi, jamac je istine. On nas uvjerava u točnost matematičkih tvrdnji. Dokazujući spoznajemo. Najveći dio onoga što znamo zasnovano je dokazom na prethodnim znanjima . Zbog prethodnog možemo reći da je znanje u matematici po svojoj prirodi drugačije od znanja u empirijskim znanostima, to jest da ne iziskuje uzročnu vezu koja se smatra nužnim uvjetom za znanje u tim znanostima. (shrink)

Michael Oakeshott upućuje kritiku racionalizmu u politici koji isključuje sve što nije utemeljeno u teoriji, odnosno njome opravdano. Teoretsko znanje, prema Oakeshottu, ne može apsorbirati raznolikost svijeta jer rukuje drugačijim kategorijama od onih koje pripadaju realnom svijetu. Posljedično, racionalizam svodi politiku na djelatnost rješavanja problema. Oakeshottova formula za povratak autonomiji političke djelatnosti jest njezina emancipacija u civilnom udruživanju, okviru koji se temelji na priznavanju općih pravila kao takvih, unutar kojeg politička djelatnost zauzima oblik razgovora. Korektiv Oakeshottovu utopijskom projektu nadaje (...) se u misli Michela Foucaulta gdje je najbolje demonstrirana ovisnost zajedničkih institucija, normi i zakona o vrlo kompleksnim odnosima moći. (shrink)

Ovaj rad govori o odnosu znanosti i filozofije ili, preciznije, o naturalizaciji filozofije. U prvom dijelu rada namjeravamo predstaviti Quineov teorijski okvir vezan za znanstveni utjecaj na filozofski diskurs i istraživanje. Quine je u svojim filozofskim spisima naglašavao važnost znanosti, u naturaliziranim ili normativnim epistemološkim oblicima. Ideja jedne održivije pozicije znanja utemeljene na znanosti često se smatra središnjom idejom Quineove epistemologije. Daleko od bilo kakvog oblika kozmičkog egzila, i filozofi, prema Quineu, prihvaćaju najbolje znanje koje im je u određenom (...) trenutku dostupno.Sličan fenomen pronalazimo u Descartesovom konceptu životinjskih duhova te se time potvrđuje teza o upotrebi najboljeg dostupnog znanstvenog znanja u određenom trenutku. Quineovu koncepciju, razvijenu u području analitičke filozofije, analiziramo na primjeru Descartesovog pojma životinjskih duhova, gdje se pokazuje utjecaj dominantne znanstvene paradigme na filozofski diskurs. Budući da Quineov okvir smatramo vrlo relevantnim, njegovo smo stajalište usvojili kao svojevrsnu interpretativnu paradigmu koja nam pomaže da bolje razumijemo određeni problem iz domene povijesti filozofije. Drugi dio rada analizira pojam životinjskih duhova koji su u Descartesovoj filozofiji shvaćeni kao posrednički entiteti koji povezuju um i tijelo. Nekoć snažna znanstvena ideja, životinjski duhovi su gotovo iščezli s napretkom znanosti te su zamijenjeni drugim znanstvenim paradigmama. Pojam životinjskih duhova smatran je Descartesovom kritičkom točkom i stoga je često zanemaren u filozofskim analizama. U ovom radu iznosimo hipotezu o tome kako je znanost preobrazila Descartesov filozofski diskurs analizirajući neobičan slučaj životinjskih duhova, pokazujući u isto vrijeme ograničenja i nedostatke novog modusa philosophandi. (shrink)

Slike svijeta su danas više nego očigledni elementi jedne kozmologije. One medijalno determiniraju način na koji spoznajemo svijet i time isto znanje koje o njemu imamo. Oslanjajući se na Martin Heideggera tekst analizira nastajanje slika svijeta od ranoga novog vijeka do sadašnjice. Centralno značenje se pri tome pridonosi parametrima znanstvenog oblikovanja slike svijeta i njihovim transformacijama u odnosu prema promjeni medija . Pri tome autorica razmatra tezu po kojoj se znanstvene slike istovremeno shvaćaju kao dokaz i proročanstvo. Uvid u (...) prakse kompjutorskih simulacija na polju modernih znanosti na kraju teksta pomaže poslužiti kao potpora tezi. (shrink)

Nastava iz prirodoslovnog područja danas se najčešće temelji na principima konstruktivizma prema kojima djeca trebaju biti aktivni sudionici procesa učenja i izgrađivati svoje znanje na temelju iskustva. Metode i sredstva korištena u nastavi prirodoslovnog područja moraju biti prilagođeni perceptivnim potrebama slijepe djece i djece s oštećenjima vida kako bi im se omogućilo aktivno sudjelovanje u procesu učenja. Cilj ovoga rada je opisati posljednje spoznaje o aktivnom i istraživačkom učenju slijepe djece i djece s oštećenjima vida u nastavi prirodoslovnog područja (...) te otkloniti postojeće zablude. Nadalje, rad predstavlja recentna istraživanja koja ukazuju na prilagođene uspješne i visokokvalitetne odgojno-obrazovne pristupe i metode. S obzirom na navedeno, sadržaj rada bit će od koristi nastavnicima iz prirodoslovnog područja, kao i istraživačima inkluzivnih učionica. (shrink)

Uprkos proklamovanim emancipacijskim namerama, mehanizam ideje o jedinstvenoj povesti covecanstva sa Hajdegerovog stanovista delovao je kao zagovornik niveliranja autenticnog tubivstvovanja, sluzeci tako pre njegovom porobljavanju nego njegovom oslobadjanju. Hajdegerova rasprava o povesnosti pociva na odbacivanju pojma povesti, odnosno Hegelovog pojma svetske povesti. Opravdanje te korekcije pronadjeno je u neizbeznoj opoziciji izmedju saznanja povesti i ispitivanja povesnog bivstvovanja, cija vlastita struktura lezi u egzistencijalno-vremenskim mogucnostima dogadjanja. U tvrdnji da izvorno razumevanje ne moze ponuditi opste znanje za sve, otvara se celokupna (...) problematicnost Hajdegerove pozicije. Ona naime pociva na tezi da svet javnosti ne nudi racionalnost i da s obzirom na javnost tubivstvovanje nema nista, na sta bi se moglo osloniti. (shrink)

U poslednjih nekoliko dekada vise studija posvecenih percepciji novorodjencadi je ukazalo na to da cak i tek rodjena deca jesu osetljiva na nacin na koji se objekti pokrecu i na prirodu njihove interakcije. Da bi objasnili ranu pojavu ovakve osetljivosti na kauzalne odnose neki psiholozi zastupaju stanoviste da postoji urodjeno znanje vezano za objekte. Cilj ovog rada je da preispita ovakva nativisticka objasnjenja tako sto ce da preispita da li ova objasnjenja ispunjavaju uslove koji svaki mehanicisticki model mora da (...) ispuni da bi bio uspesan. Craver je razvio nekoliko takvih kriterijuma kao i distinkciju izmedju odgovarajuceg mehanicistickog modela i mehanicisticke skice. Moj cilj je da pokazem da nativisticki modeli razvoja ne ispunjavaju ove kriterijume. Prvo, ti modeli samo delimicno a ne u potpunosti opisuju fenomen. Drugo, nativisti ukljucuju u opis fenomena odredjenu teoriju percepcije koja zahteva dodatnu empirijsku evidenciju i ne moze biti bezrezervno prihvacena kao tacna. Ja cu takodje argumentovati da je urodjeno znanje dobar kandidat za ono sto Craver naziva?praznim terminom? i da ce najverovatnije biti napusten. Novija istrazivanja koja su ispitivala intersenzornu percepciju ukazuju na to da je mehanizam odgovoran za rano opazanje kauzalnih odnosa najverovatnije deo nase najosnovnije fiziologije i da kao takav ne ukljucuje sofisticirane kognitivne strukture niti urodjeno znanje. Takodje, ova istrazivanja ukazuju na to da je standardna debata izmedju nativista i empirista pogresno postavljena i da bi je trebalo napustiti. (shrink)

U kompleksnom ispreplitanju znanosti i javnosti već je Oton Kučera krajem 19. stoljeća vidio važnu ulogu filozofije »koja savjesno računa sa napretkom prirodne znanosti« kojoj »stadosmo na prag« s novim razumijevanjem prirodnih procesa i pojava. Budući da su mediji u približavanju znanstvenih informacija javnosti nesumnjivo najučinkovitiji, ovdje ću prikazati rezultate recentnih europskih i američkih anketa o informiranosti javnosti o znanosti , o stavovima javnosti prema znanosti i očekivanju javnosti od znanosti. Ukratko ću se osvrnuti na utjecaj medija s obzirom na (...) sadržaj i na neke od modela komuniciranja znanosti te opisati vrste i osobine publike za znanost u javnosti. Naime, korelacija znanja i pozitivnih stavova postoji do određenog stupnja informiranosti i dosadašnje su studije pokazale da kod donošenja odluka ili zauzimanja stava prema osjetljivim ili rizičnim pitanjima veliku ulogu imaju vjerovanja, više nego informiranost ili znanje. Nakon analize nekolicine studija slučaja, moj će zaključak biti da filozofija može pomoći upravo u tim najslabijim točkama javnoga razumijevanja i prihvaćanja znanosti. (shrink)

1. Savremeni čovek, priroda i civilizacija -- 2. Rad i stvararanje, verovanje i znanje.

Predmet ovog rada je Vitgenštajnovo razlikovanje i novo razumevanje pojmova znanja i izvesnosti u spisu O izvesnosti iz kojih proističe i njegova inovativna kritika skepticizma. On pokazuje da čitava rasprava o skepticizmu nastaje zato što i tradicionalni epistemolozi poput Mura i skeptik pogrešno shvataju prirodu takozvanih murovskih iskaza koji predstavljaju sadržaj naših osnovnih verovanja kao i naš stav prema njima. Vitgenštajn tvrdi da ovi iskazi nisu ni istiniti ni lažni već da funkcionišu poput pravila te da stoga ne mogu biti (...) ni predmet znanja niti podložni sumnji. Naš stav prema njima nije epistemički već je odraz praktične sposobnosti učešća u jezičkoj praksi. Vitgenštajnov najubedljiviji i najoriginalniji argument protiv skepticizma pokazuje da skeptik, formulišući svoje sumnje, dovodi u pitanje sopstveno razumevanje reči kojima se pritom služi. Na kraju se tvrdi da sam Vitgenštajn zastupa jednu vrstu naturalizma hjumovskog tipa. (shrink)

Critical thinking is important for each individual and for society: in the context of gaining knowledge, using the obtained knowledge, and in the context of preserving mental health. This makes it clear that the issue of critical thinking is complex and should be viewed multi-dimensionally and interdisciplinary. Therefore, this research (1) establishes the fundamental characteristics of critical thinking, that is, it talks about the nature of critical thinking. Then, (2) it explores the possibilities or the so-called strategies for the development (...) of critical thinking, and (3) looks at the development of critical thinking in relation to the real aspects of human development. The aim of this paper is to help conceptually resolve controversial issues that concern the nature of critical thinking and its development to, in the end, improve the level of asset and use of obtained knowledge, and to improve the preservation of the mental health of individuals and communities. (shrink)

This paper examines the intertextual relations between Bertolucci’s film The Conformist and Plato’s allegory of the cave. The importance of interpretation for the Plato’s allegory is emphasized: it is central in the thematic, in its form, and in the way it is communicated. The interpretation of the world is inseparable from self-interpretation. By using elements from Plato’s allegory of the cave, Bertolucci’s film becomes the interpretation of Plato. At the same time, the reality of the film is interpreted in Plato’s (...) terms and images. The concepts of conformism, knowledge and liberation are explored. (shrink)

Avtor zatrjuje, da imajo t. i. posredniški pojmi ključno vlogo pri urejanju in tvorbi pravnega znanja. V izhodišču povzame Rossovo razmišljanje o takšnih pojmih, ki ga nato kritizira. Ross je skušal pokazati, da v pravu obstajajo pojmi, ki nimajo nobenega pomenskega ozira, a je njihova raba kljub temu nekaj razumnega, saj imajo pri predstavitvi pravnih pravil koristno vlogo. Avtor meni, da sta obe Rossovi trditvi napačni: zmoten je njegov sklep, da posredniški pojmi nimajo nobenega pomenskega ozira, Rossova opredelitev njihove vloge (...) v pravu pa je preveč omejujoča. (shrink)