Članak predstavlja komentarski prikaz glavnih tema knjige Wu Xiaominga, Filozofija i Zhexue. Put k drugome i natrag te diskusiju o pojmu tzv. ‘druge’, ne-evropske filozofije, o njegovu sistematskom mjestu između povijesti filozofije, kulturne antropologije i postkolonijalne teorije diskursa. Nastojanje autora da pomoću Derridinog pojma différance i kineskog dao revolucionira hijerarhijski odnos interpretirajućeg i interpretiranog intelektualnog nasljeđa vrednuje se u članku kao genuino filozofsko nasuprot kulturno-antropološkim pristupima filozofiji, što je suprotno negiranju kineske filozofije od sâmog Derride. Usporedno s glavnim tekstom, u (...) pratećem aparatu, članak donosi pregled i komentare novije, interdisciplinarne literature, zapadne i kineske, o tematici komparativizma i njegovim osnovama u filozofiji, humanističkim i egzaktnim znanostima.The article gives a detailed review and commentary on the main topics in the book Philosophy and Zhexue. The Way To the Other and Back by Wu Xiaoming and a discussion about the very notion of the so-called ‘other’, non-European philosophy, its systematic place between history of philosophy, cultural anthropology and post-colonial discourse theory. The effort by Xiaoming to revolutionize, by means of Derridean différance and Chinese dao, the hierarchical pattern in the relation between the interpreting and the interpreted intellectual heritage has been estimated as genuinelly philosophical and different from cultural anthropological approaches, which is even contrary to late Derrida’s denial of Chinese philosophy. Parallel to the discussion in the main text, the article provides a survey with commentaries of recent cross-disciplinary publications, both Western and Chinese, in related issues such as comparativism in philosophy, in human and exact sciences, including Chinese authors. (shrink)

Clanak raspravlja o odnosu izmedju paradigmatskog statusa filma i upotrebe filmskih analogija u psihoanalitickom diskursu filozofije Slavoja Zizeka koji cini temelj njegovog kritickog diskursa o drustvu i kulturi uopce. U prvom dijelu, polazeci od novijih rasprava medju nekolicinom engleskih i americkih sveucilisnih intelektualaca o kontroverznim vidovima djelovanja Slavoja Zizeka u akademskoj zajednici i na siroj javnoj sceni, u prvom dijelu clanka prikazuju se neki usporedni primjeri i unutrasnji pokretaci kontroverzije sadrzaj-forma u filozofiji i pop-kulturi te Zizekovo razumijevanje te kontroverzije. U (...) drugom dijelu raspravlja se o Zizekovim sporadicnim refleksijama o meta-egzemplifikaciji i obrazlaze teza da kod Zizeka, na pretpostavkama ontologije virtualnog, presutno djeluje dvostruka, paradigmatska i analogijska, koncepcija inherencije u odnosu primjera i principa te zamjena analogije predmet? analogijom analiz?, sto stvara tipican konflikt izmedju metonimijske i metaforicke evazivnosti diskursa. Na toj pozadini vrednuje se ponovo opci prigovor protiv Zizeka o?virtualnom totalitarizmu? lisenom kontingencije smisla i ukazuje na mjesto subjekta izvan diskursa kao druge osnove za analizu uvjeta istinitosti. U trecem dijelu ispituje se i metodoloski vrednuje Zizekovo vlastito razumijevanje njegovog postupka filmske ilustracije i njegovo osebujno performativno razrjesenje epistemoloskog problema filmske interpretacije kroz montazu imaginarne identifikacije ili?empatije? s filmskim objektima, koje s?m naziva?perverzijom? ili?ljubavlju?. U cetvrtom dijelu analizira se ocigledni nesrazmjer izmedju Zizekove primjene doktrinarnih zaliha psihoanalize u kritici kinematografije, s jedne strane, i njegove teorijski oskudno razradjene apoteoze?kinematickog materijalizma?. Argumentira se da taj nerazmjer donosi u rezultatu ono sto Zizek odbija u nacelu: supstituciju materijalizma analize i kontingencije uvjeta u potrazi za istinskom holistickom koncepcijom smisla, sto, u konzekvenciji, izokrece psihoanaliticki diskurs o kinematografiji u hermeneuticki. (shrink)

Tekst prikazuje i komentira zbornik od deset priloga kulturno studijskih, semioloških i etnografskih analiza posvećenih različitiim oblicima i razinama diskurzivne reprezentacije i reprodukcije stvarnosti »domaćeg« socijalističkog načina života u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, u njegovim različitim historijskim fazama, u njegovim službenim i neslužbenim oblicima diskurzivnih procedura . Pored uvodne usporedbe s tematski ili metodološki sličnim publikacijama, tekst daje tematski i tipski pregled obuhvaćenih priloga, a opširno se komentiraju dva priloga: programski tekst zbornika, posvećen ideji etnografije socijalizma u odnosu na nasljeđe (...) etnologije, s obzirom na njegove eksplicitne i implicitne znanstveno teorijske pretpostavke; također se s obzirom na teorem arbitrarnosti znaka komentira prilog posvećen retoričkoj analizi diskursa tzv. liberalne političke disidencije socijalizma u Beogradu 80-ih godina, posvećen dokazivanju odgovornosti inteligencije za društvenu katastrofu bivše Jugoslavije kroz analizu veze između »riječi i činova«.The paper reviews and comments on an anthology of ten analyses of cultural studies, semiology and ethnography, all centring on the different forms and levels of discursive representation and reproduction of the reality of the »domestic« socialist way of life both in former Yugoslavia and Croatia, in its most diverse historical phases, in its both official and unofficial forms of discursive procedures . In addition to the introductory comparison with thematically or methodologically similar publications, the paper also reviews the themes and types of the contributions, while particularly focusing on two papers: the anthology’s programmatic text tackling the idea of socialism’s ethnography in relation to the legacy of ethnology, in respect of its both explicit and implicit scientific theoretical presuppositions. Furthermore, in respect of the theorem of the arbitrariness of signs, the paper also comments on the contribution dealing with the rhetorical analysis of the discourse of the so-called liberal political dissidence of socialism in Belgrade during the 1980s, proving the responsibility of intelligence for the social catastrophe of former Yugoslavia through the analysis of the relation between »words and deeds«. (shrink)

The text deals with the recently renewed issue of?antiphilosophy? in the self-understanding of some prominent contemporary continental philosophers but not only them, such as Alain Badiou and Slavoj Zizek, both referring to the psychoanalyst and theoretician of discourse Jacques Lacan. Starting with a metaphorical analysis of the verdict made by Marx of?merely interpretive? character of philosophy in relation to?the study of real world? and with his comparison of philosophy with?masturbation?, the text addresses new appeals to?antiphilosophy? as samples of a token (...) or rather, as cases of a syndrome connected with Jocasta?s rationalization of Oedipus? curse. It was her discourse based on general rules of rationality with which she unconsciously attempted to avoid the confrontation with the truth of an event which had already occurred. In the text, presuppositions and consequences of such an analogy between ancient and contemporary philosophical material are discussed in order to show-on the basis of arguing that the unconscious is located within rational processes that subjects undertake in order to respond to rational needs -that contemporary discussion about?antiphilosophy? by left-wing philosophers bears unacknowledged tendencies to unconsciously reduce Marx? algorithm of?realization of philosophy? to the Hegelian negation of the negation and to integrate it into the discourse of academic philosophy. Tema teksta je nedavno iznova pokrenuto pitanje "antifilozofije" u samorazumijevanju nekih prominentnih suvremenih evropskih filozofa, ali ne samo njih, kao sto su Alain Badiou i Slavoj Zizek koji se obojica pozivaju na psihoanaliticara i teoreticara diskursa Jacquesa Lacana. Polazeci od metaforicke analize Marxovog iskaza o "puko interpretativnom" karakteru filozofije u odnosu na "studij stvarnog zivota" i od njegove usporedbe filozofije s masturbacijom, tekst se obraca novim pozivanjima na "antifilozofiju" tretirajuci ih kao primjerke jednog tipa, ili radije kao slucajeve jednog sindroma, povezanog s Jokastinom racionalizacijom Edipovog prokletstva; njezin diskurs utemeljen na opcim pravilima racionalnosti nesvjesni je pokusaj izbjegavanja susreta s istinom dogadjaja koji se vec dogodio. U tekstu se ispituju pretpostavke i posljedice takve analogije izmedju antickog i suvremenog tekstualnog materijala s ciljem da se pokaze - na temelju argumenta da je nesvjesno locirano unutar racionalnih procesa koje subjekt poduzima da bi udovoljio racionalnim potrebama - da suvremeno razumijevanje "antifilozofije" nosi u sebi neprepoznate tendencije na lijevom krilu suvremene filozofije da se Marxov algoritam ozbiljenja filozofije reducira na Hegelovu negaciju negacije i integrira u diskurs akademske filozofije. (shrink)

Prilog ispituje pretpostavku o univerzalnosti metafore i njenu ulogu u diksursu filozofije i nauke. U prvom delu istrazuje se teza o metafori kao?sveproz?imajuc?em sredstvu? i njen uticaj na metadiskurs o filozofiji i nauci u prilozima nekih savremenih epistemologa nauke i filozofije jezika. Cilj rasprave je, s jedne strane, pokazati da se univerzalizacija metafore uglavnom vise odvija kao precutna zamena metafora modelima i analogijama nego kao razrada pretpostavljene konstitutivne uloge genuinih metafora u racionalnom diskursu. Na toj osnovi se u drugom i (...) trecem delu pokusavaju pruziti argumenti za lociranje tradicionalno prepostavljene?iracionalnosti? metafora da bi se iznova promislila vaznost razlike izmedju doslovnosti temeljnih jezickih funkcija s jedne strane i emfaticnih iskaza sadrzanih u metaforickim izrazima s druge strane. Time se sugerise drugaciji model vrednovanja metafora kao univerzalnih, legitimnih i epistemicki inovativnih u racionalnom diskursu filozofije i nauke. Ovakvo gledanje na metafore dopusta da se verovanje u univerzalni karakter prenosa u jeziku i misljenju temelji u univerzalnosti jezicnih funkcija, a ne u posebnosti metafore kao forme izricaja, a da se pri tome metafore i dalje smatraju onim sto zapravo jesu: posebni i ujedno karakteristicni deo jezika bez kojeg nikakav uvid u diferencijalni i materijalni karakter jezika ne bi bio moguc. (shrink)

Clanak raspravlja o odnosu izmedju paradigmatskog statusa filma i upotrebe filmskih analogija u psihoanalitickom diskursu filozofije Slavoja Zizeka koji cini temelj njegovog kritickog diskursa o drustvu i kulturi uopce. U prvom dijelu, polazeci od novijih rasprava medju nekolicinom engleskih i americkih sveucilisnih intelektualaca o kontroverznim vidovima djelovanja Slavoja Zizeka u akademskoj zajednici i na siroj javnoj sceni, u prvom dijelu clanka prikazuju se neki usporedni primjeri i unutrasnji pokretaci kontroverzije sadrzaj-forma u filozofiji i pop-kulturi te Zizekovo razumijevanje te kontroverzije. U (...) drugom dijelu raspravlja se o Zizekovim sporadicnim refleksijama o meta-egzemplifikaciji i obrazlaze teza da kod Zizeka, na pretpostavkama ontologije virtualnog, presutno djeluje dvostruka, paradigmatska i analogijska, koncepcija inherencije u odnosu primjera i principa te zamjena analogije predmet? analogijom analiz?, sto stvara tipican konflikt izmedju metonimijske i metaforicke evazivnosti diskursa. Na toj pozadini vrednuje se ponovo opci prigovor protiv Zizeka o?virtualnom totalitarizmu? lisenom kontingencije smisla i ukazuje na mjesto subjekta izvan diskursa kao druge osnove za analizu uvjeta istinitosti. U trecem dijelu ispituje se i metodoloski vrednuje Zizekovo vlastito razumijevanje njegovog postupka filmske ilustracije i njegovo osebujno performativno razrjesenje epistemoloskog problema filmske interpretacije kroz montazu imaginarne identifikacije ili?empatije? s filmskim objektima, koje s?m naziva?perverzijom? ili?ljubavlju?. U cetvrtom dijelu analizira se ocigledni nesrazmjer izmedju Zizekove primjene doktrinarnih zaliha psihoanalize u kritici kinematografije, s jedne strane, i njegove teorijski oskudno razradjene apoteoze?kinematickog materijalizma?. Argumentira se da taj nerazmjer donosi u rezultatu ono sto Zizek odbija u nacelu: supstituciju materijalizma analize i kontingencije uvjeta u potrazi za istinskom holistickom koncepcijom smisla, sto, u konzekvenciji, izokrece psihoanaliticki diskurs o kinematografiji u hermeneuticki. (shrink)

On the basis of selected examples of average lay as well as professional and theoretical discourses on the media phenomenon and the very notion of media, the author seeks to identify moments conducive to constructing a model for media analysis of a social-theoretical bent, and both structural-semiotic and substantive-critical in character. The analysis refers to the media in both the strict and the expanded meaning of the term - as technical devices and semiotic objects, such as discourses of ideology, science (...) and literature. In the first section, almost entirely devoted to Marshall McLuhan?s brief and legendary text?The Medium Is the Message?, his basic thesis is put under a discursive-logical analysis of the text and reverted into the seemingly diametrically opposed form,?The Message Is the Medium?, whose further interpretive possibilities are then explored. In the second section McLuhan?s?integral? approach to media analysis, as a particular theory, is examined by placing it in the discursive context along with the?End of Ideology? thesis from the 1960s and instances of humanistic-scientific discourse on non-technological media forms. The aim of the discussion is to relocate the phenomenon of conceptual regression in discourses presupposing absolute innovativeness and progressiveness of their media form. The result of the inquiry shows that regressive ness lies in the?progressive? media form itself, that is, in the very conceptions of the form. U ovom ogledu autor pokusava na temelju primjeraka prosjecnog nekvalificiranog te profesionalnog i teorijskog diskursa o fenomenu i pojmu medija predociti momente koji nude model kako za strukturno-semioticku tako i za sadrzajno-kriticku analizu medija socijalno-teorijske orijentacije. Ona se odnosi na medije u striktnom i prosirenom znacenju termina - kao tehnickih naprava i kao semiotickih objekata poput diskurs? ideologije, znanosti i knjizevnosti. U prvom dijelu, koji je gotovo u cijelosti posvecen kratkom i legendarnom tekstu Marshalla McLuhana?Medij je poruka?, njegova osnovna teza se podvrgava diskurzivno-logickoj analizi teksta i izokrece u prividno dijametralno suprotan oblik?Poruka je medij? i istrazuju se daljnje mogucnosti njezina razumijevanja. U drugom dijelu ispituje se odnos McLuhanova?integralnog? pristupa analizi medija, kao partikularne teorije, na taj nacin sto se dovodi u diskurzivni kontekst s tezom o?kraju ideologije? iz 60-ih godina te s primjercima humanisticko-znanstvenog diskursa o netehnoloskim oblicima medija. Cilj rasprave je iznova locirati fenomen konceptualne regresije u diskursima koji pretpostavljaju apsolutnu inovativnost i naprednost svoje medijske forme. Rezultat rasprave pokazuje da regresivnost lezi u samoj formi medija, odnosno, u koncepcijama forme. (shrink)

The article discusses linguistic and epistemological presuppositions of the thesis, raised by the Irish classicist W. B. Stanford , that the rhetorician Hermogenes of Tarsus, in his definition of metaphor, provided – in contrast to Aristotle’s “mere linguistic” description – a radically new, dynamic and reference-based conception of metaphoric speech, which he called tropé. For Stanford, it was a historical pre-figuration of his own “stereoscopic” account of metaphor, which later on, with Max Black and Paul Ricoeur, inspired the so-called interactionist (...) view of metaphor in various areas of philosophy of language and science, and in linguistics. In the article, Hermogenes’ idea of metaphor as a “common” name for different things has been related throughout the text to a three-level analysis of the theory of transference in Aristotle. The paper points, through brief references or more extended comments, to systematic relations between the two ancient theories and some contemporary, interactionist and cognitivist, contributions on metaphor theory . As a result, the supposed interactionist explanation of metaphor in Hermogenes turns out to be rather continuous than hostile with respect to Aristotle’s analysis, which appears no less conceptual than linguistic. Moreover, both accounts clearly call for further analysis on more complex systematic levels, which modern writers on metaphor scarcely acknowledged neither in Hermogenes nor in Aristotle. (shrink)