Abstract

Teorija samo-modela Thomasa Metzingera nudi okvir naturaliziranja subjektivnih iskustava, to jest perspektive prve osobe. Ovi se fenomeni objašnjavaju referiranjem na reprezentacijske sadržaje za koje se kaže da su međuodnošajni na različitim razinama svijesti i suodnošajni s moždanim aktivnostima. Članak počinje razmatranjem o naturalizmu i anti-naturalizmu u svrhu grubog skiciranja pozadine Metzingerove tvrdnje da njegova teorija drži filozofijske spekulacije o umu ne-nužnima . Posebice, Husserlova se fenomenološka koncepcija svijesti odbacuje kao nekritička i neprimjerena. Pokazat će se da je ta kritika pogrešno usmjerena . Glavni nedostaci Metzingerove teorije osvijetlit će se referiranjem na koncepciju fenomenalne transparencije koja će se usporediti s fenomenološkom idejom transparencije . Tada ćemo povećati naš kritički horizont fokusirajući se na neke implikacije reprezentacionalizma, uključujući reifikaciju svijesti, mozgovni kartezijanizam, te isključivanje socijalne dimenzije . Konačno, primijenit ćemo naše meta-teorijske refleksije na raspravu o naturalizmu