Abstract

U opsežnoj literaturi o globalizaciji postalo je uobičajeno tvrditi da su se koncepti ‘prostor’, ‘vrijeme’ i ‘sebstvo’ drastično promijenili posljednjih desetljeća tijekom procesa globalizacije. Moj tekst nudi analizu nekoliko tema za raspravu, koristeći navedene riječi metaforički. Analiza se prvo usmjerava na slavne termine Manuela Castellsa ‘prostor protoka’ i ‘bezvremeno vrijeme’ te na više klasičan termin Hannah Arendt ‘gubitak sebe’. Kroz analizu njihova korištenja u radovima spomenutih autora i njihovih sljedbenika, nastojat ću prikazati: navedeni termini su previše nejasni da bi se koristili kao ogledni koncepti te su prihvatljivi samo u pukom metaforičkom smislu; ti su termini utemeljeni u dobro poznatom diskursu literature klasičnog moderniteta i time nisu specifični termini globalizacije. Posljednji autor kojeg analiziram u tekstu je škotski profesor iz 19. stoljeća Andrew Ure. On je, vokabularom koji koristi za opisivanje svoga svijeta, a koji je sličan ranije spomenutim terminima M. Castellsa i H. Arendt, dio diskursa klasičnog moderniteta sa radikalno drugačijom evaluacijom