Razlika između prikaza vrhunskog sportaša nekad i danas možda se najbolje ocrtava u točki susreta kiborg-teorije i studija o sportu. Rekonceptualizacija pojma ‘sportaš’ u tome se smislu otvara kao pomak od ‘prirodnoga’ ka ‘umjetnom’. Tijekom ljudske povijesti vrhunski sportaši uvijek su bili doživljavani kao na određeni način ‘ne-prirodni’ i slavljeni kao heroji koji su nadvladali granice svojih prirodnih tijela. Današnji sportski događaji privlače više gledatelja nego ikada ranije, a oštra konkurencija podiže i same standarde i kriterije natjecanja. Sportovi koji privlače (...) mase gledatelja već su odavno predstave ‘nakaza’; gledateljima na stadionima ili pred televizorom u udobnosti njihovih domova gotovo je nemoguće zamisliti da bi i sami ikad mogli postići tako super-mišićavo tijelo sa super-brzim refleksima. Staromodni krv, znoj i suze još su uvijek negdje prisutni, iako inkorporirani u napredna dostignuća moderne tehno-kulture. Mnoštvo pitanja koja proizlaze iz takve perspektive pronašla su svoje mjesto za raspravu u relativno novom pluriperspektivnom pristupu izazovima biotehnološkog doba – bioetici. Bioetika nudi platformu za dijalog o bitnim pitanjima današnjice, dijalog koji nadrasta disciplinarne, stručne, historijske i kulturološke pozicije. Takav diskurs suočava se, međutim, sa pluralizmom u pristupima kao i metodološkim barijerama te pretpostavlja stvaranje odgovarajuće teorijske podloge. Ovaj rad će izdvojiti samo neke problemske točke koje u području sporta plastično ocrtavaju nedostatnosti postojećih monoperspektivno orijentiranih koncepcija. U tome smislu, naglasit će se samo neki simptomi koji ukazuju na dezorijentiranost svakodnevnog življenja, a koji se na osoben način prikazuju u sportu: krhkost etičkih pozicija sadržanih u konceptima »duha sporta« i fair playa u sučeljavanju sa znanstveno-tehničkim napretkom, objektivacija tijela, te porast interesa za aktivnostima visokog rizika. U ovome radu navedena obilježja razumijevaju se kao znakovi potrebe za nadilaženjem redukcionističkih i monoperspektivnih pristupa, donedavno dominantnih, a koje osobit bioetički pristup ima mogućnosti nadići. (shrink)

Following the spread of Platonic anthropology, Christianity has started, already since the 2nd century A.D., to be dominated by dualism – a trend undisturbed by somewhat more holistic Thomism, and further strengthened by Cartesianism, which distanced Christian theology and soul even further away from the body. During the 1960s, theologians have become aware of the far more positive and inclusive attitude that the Bible has towards the body. Yet, a century before, the Adventist movement was born in conditionalism such as (...) presented by Hobbes in Leviathan (XLIV). Man does not have a soul; he is a “living soul” – a body vivified by the “breath of life” (Gen 2:7). Without the body, there is no life, nor, consequentially, eternal hell. To this Adventists have also conjoined a philosophy of health reform in which the care of the body has a key role, and upon which depends man’s intellectual and spiritual wellbeing. On this foundation, they have built a rich healthcare and educational practice. This physicalist version of Christian anthropology is a unique worldview contribution to philosophy of the body and a subject worthy of academic attention. (shrink)

Problem duša–um–tijelo, drevno je pitanje koje je mučilo mnoge filozofe. Još od Platona i predstoika mnogi su filozofi pokušavali odgovoriti na pitanja odnosa između tih “dijelova”. Ovaj rad je pregled teorije o holonima koju je predložio Arthur Koestler i njezinih implikacija u modernoj kinematografiji, posebno na primjeru anime filma Ghost in the Shell. Postoje mnoga pitanja koja su aktualna i povezana s problemom duha i tijela, a koja proizlaze iz moderne kinematografije i TV emisija, no obično su zanemarena ili (...) previđena. U tim serijama i filmovima nalazimo suvremene ideje o kiborzima i transhumanizmu koje je spomenuti anime film popularizirao. Većina suvremenih serija bliža je transhumanizmu i postmodernizmu, no zbog opsega članka, biti će spomenute samo imenom.Drugi problem koji se nameće u modernoj kinematografiji je individualizam i egocentrizam koji nije usmjeren na transcendentalno ili čak transcendentno. Namjera ovog rada je pokazati da kroz Koestlerove ideje o holonima moramo uzeti u obzir širi pristup transhumanizmu, te da taj pristup ne smije biti fokusiran samo i isključivo na pojedinca. (shrink)

Abstract in English, German, French and Croatian -/- In the paper “The ‘Bubbling Up’ of Subterranean Politics in Europe”, which was published in 2013 in the Journal of Civil Society, Mary Kaldor and Sabine Selchow attempted to reveal the specific qualities of the uprisings which emerged after the year 2010 in some European countries, such as Germany, Spain, Italy, England etc. According to the authors, the mode of organization which forms the main body of these emancipatory movements obtains its basic (...) logic from the world of the Internet. The use of the Internet requires a re-evaluation of negative philosophical commentary regarding technology. In the context of twentieth-century philosophy, Martin Heidegger and Herbert Marcuse are the most influential philosophers who studied the negative aspects of technology. Heidegger portrayed the destructive effects of scientific reasoning and technology on the Western culture through the criticism of the traditional Western metaphysics on a phenomenological-ontological level. Marcuse, belonging to the tradition of Western Marxism, formed his critique of technology in the context of the concept of instrumental rationality and the critique of advanced industrial society and capitalism. Although the starting points of their perspectives on technology and the underlying purposes of their critiques of technology were different, it may be asserted that both have a rather negative and almost entirely pessimistic disposition towards technology. Heidegger’s and Marcuse’s criticisms of technology will be discussed in this context and the differences and similarities between these criticisms will be shown. Finally, the paper will emphasise the question of the possibility of a positive role of technology. Technology can serve as an alternative to negative uses by shedding light on the relation between the current uprisings and the Internet. Keywords technology, rationality, freedom, enframing, criticism, revolt movements, Internet, politics //////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////// /////// Ist die Emanzipation des Menschen durch Technologie möglich? Zusammenfassung In dem Artikel „The ‘Bubbling Up’ of Subterranean Politics in Europe”, veröffentlicht im Jahre 2013 im Journal of Civil Society, versuchten Mary Kaldor und Sabine Selchow die spezifischen Qualitäten der Aufstände zum Ausdruck zu bringen, die nach 2010 in den europäischen Ländern ausbrachen – Deutschland, Spanien, Italien, England usw. Nach Ansicht der Autoren erhält der Modus der Organisation, der den Hauptkörper dieser emanzipatorischen Bewegungen bildet, seine grundlegende Logik aus der Welt des Internets. Die Analogie mit dem Internet erfor- dert eine Neubewertung der negativen Kommentare über die Technologie aus philosophischer Perspektive. Martin Heidegger und Herbert Marcuse sind die einflussreichsten Philosophen, die sich mit den negativen Aspekten der Technologie in der Philosophie des 20. Jahrhunderts befasst haben. Heidegger schilderte die zerstörerischen Auswirkungen der wissenschaftlichen Vernunft und Technologie auf die westliche Kultur durch die Kritik an der traditionellen abend- ländischen Metaphysik auf der phänomenologisch-ontologischen Ebene, während Marcuse, ein Mitglied des westlichen Marxismus, seine Kritik an der Technologie im Rahmen des Konzepts der instrumentellen Rationalität und der Kritik der fortgeschrittenen Industriegesellschaft und Kapitalismus geformt hat. Obgleich die Ansatzpunkte ihrer Perspektiven über die Technologie und die zugrunde liegenden Zwecke ihrer Kritik an der Technologie unterschiedlich waren, kann behauptet werden, dass beide eine eher negative und fast völlig pessimistische Einstellung zur Technologie hatten. In diesem Zusammenhang werden Heideggers und Marcuses Kritiken an der Technologie diskutiert sowie Unterschiede und Ähnlichkeiten zwischen den beiden Kri- tiken aufgezeigt. Abschließend unterstreicht das Paper die Frage nach der Möglichkeit einer positiven Rolle für die Technologie, die als Alternative zur negativen Perspektive dienen kann, indem sie Licht in das Verhältnis zwischen aktuellen Aufständen und Internet bringt. Schlüsselwörter Technologie, Rationalität, Freiheit, Gestell, Kritik, Revoltebewegungen, Internet, Politik //////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////// /////// L’émancipation humaine est-elle possible à travers la technologie ? Résumé Dans l’article « The “Bubbling Up” of Suberranean Politics in Europe » publié en 2013 dans Journal of Civil Society, Mary Kaldor et Sabine Selchow tentent de mettre en lumière les caractéristiques spécifiques des révoltes qui ont fait jour après 2010 dans certains pays européens – Allemagne, Espagne, Italie, Angleterre, etc. Selon nos auteures, le mode d’organisation qui a formé le corps essentiel de ces mouvements émancipatoires tire sa logique de base du monde de l’internet. Cette analogie avec l’internet requiert une réévaluation, à partir d’un point de vue philosophique, des commentaires négatifs sur la technologie. Martin Heidegger et Herbert Marcuse sont les philosophes les plus influents ayant travaillé sur les aspects négatifs de la technologie au sein de la philosophie du XXe siècle. Heidegger a dépeint les effets destructeurs de la raison scientifique et de la technologie de notre culture occidentale à travers son criticisme de la métaphysique traditionnelle occidentale à un niveau phénoménologico-ontologique, tandis que Marcuse, membre du « communisme occidentale », a formé une critique de la technologie au sein du concept de rationalité instrumentale et une critique de la société industrielle avancée et du capitalisme. Bien que le point de départ de leur perspective sur la technologie et que le but sous-jacent de leur critique diffèrent, il est possible d’affirmer que leur point commun est d’avoir posé un regard négatif et presque entièrement pessimiste sur la technologie. À cet égard, le criticisme d’Heidegger et de Marcuse vont être abordés afin d’en soulever les différences et les similarités. Enfin, cet article mettra l’accent sur la possibilité d’un rôle positif de la technologie qui pourrait servir d’alternative aux perspectives négatives en faisant la lumière sur le lien entre les révoltes actuelles et l’internet. Mots-clés technologie, rationalité, liberté, mettre en forme, criticisme, mouvements de révolte, internet, politique //////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////// /////// Je li moguća ljudska emancipacija kroz tehniku? Sažetak U članku »The ‘Bubbling Up’ of Subterranean Politics in Europe«, objavljenom 2013. u časopisu Journal of Civil Society, Mary Kaldor i Sabine Selchow pokušale su otkriti specifične značajke pobuna koje su se javila nakon 2010. godine u europskim zemljama poput Njemačke, Španjolske, Italije, Engleske itd. Prema autoricama, način organiziranja koji čini glavno tijelo ovih emancipatornih pokreta preuzima svoju osnovnu logiku iz svijeta Interneta. Analogija s Internetom zahtijeva ponovnu evaluaciju negativnih komentara o tehnici iz filozofske perspektive. Martin Heidegger i Herbert Marcuse najutjecajniji su filozofi 20. stoljeća koji su se bavili negativnim aspektima tehnike. Heidegger je prikazao destruktivne učinke znanstvene racionalnosti i tehnike na zapadnu kulturu kroz kritiku tradicionalne zapadne metafizike na fenomenološko-ontološkoj razini, dok je Marcuse, kao predstavnik zapadnoga marksizma, oblikovao svoju kritiku tehnike u kontekstu pojma instrumentalne racionalnosti te kritike razvijenog industrijskog društva i kapitalizma. Iako su polazišne točke njihovih pogleda na tehniku, kao i osnovne svrhe kritike tehnike, različite, može se reći da obojica imaju poprilično negativno i gotovo u potpunosti pesimističko shvaćanje tehnologije. U tom će se kontekstu razmotriti Heideggerova i Marcuseova kritika tehnike kao i razlike i sličnosti između tih dvaju pristupa. Zaključno će rad naglasiti mogućnost pozitivne uloge tehnike, koja može služiti kao alternativa negativnoj perspektivi osvjetljavajući odnos između nedavnih pobuna i interneta. Ključne riječi tehnologija, racionalnost, sloboda, postav, kritika, pobunjenički pokreti, Internet, politika. (shrink)

Polazeći od situacije u kojoj se sve više uviđa da bismo morali mijenjati naš odnos prema prirodi, može biti značajno postaviti pitanje – može li Whiteheadova filozofija prirode, koja predstavlja jedan izuzetan i izniman misaoni sustav, cjelovitu teoriju prirode, pomoći u nastojanju da se ponovno zadobije pojam prirode u mišljenju? U tome smislu, ovdje se u najopćenitijim naznakama razmatraju neki temeljni pojmovi i karakteristike Whiteheadove filozofije prirode.Ključni pojmovi Whiteheadove filozofije prirode su: ‘proces’, ‘organizam’ i ‘aktualni entitet’. Stvarnost je proces koji (...) istovremeno predstavlja i subjekt kao koordinirajući princip jedinstva. Proces se sastoji od događaja koji se nalaze u dinamičkom međuodnosu. U prvom planu ove teorije prirode koja, drugačije i od Aristotela ali i od Descartesa, ‘prirodno’ misli u njegovoj organizmičkoj kvaliteti, nalazi se vrijeme a ne supstancija. Whiteheadova filozofija prirode, kao empirijsko-pragmatična metafizika, polazi od kauzaliteta i teleologije kao dva različita aspekta jedinstvenog procesa. U prirodi je na djelu komplementarni odnos kauzaliteta i teleologije, determinizma i slobode. Aktualni entiteti posjeduju svoju unutarnju, teleološku dinamiku koja je ograničena kroz njihovu relaciju s ukupnim Univerzumom.U kategorijalnom pojmu ‘aktualni entitet’ Whiteheadova filozofija nudi koncept za formuliranje jedinstva između fizičkih i psihičkih fenomena stvarnosti. Priroda i duh, tijelo i svijest, fizičko i psihičko, ne nalaze se u odnosu dihotomije. Ljudski i ne-ljudski život ne dijeli nikakva apsolutna granica. U metafizičkom i kozmološkom pogledu, Whiteheadova filozofija prirode, u svom nastojanju da se osigura kozmičko jedinstvo prostorne i vremenske dimenzije svijeta, prirode i povijesti, duha i materije, koncipirana je panteistički.In the situation in which necessity of changing our attitude towards the nature is becoming increasingly obvious, it could be important to ask the following question – is Whitehead’s natural philosophy, which represents one remarkable and outstanding system of thought, one integral natural philosophy, capable of giving assistance in our attempt of regaining the notion of nature in thought? Thereby, some grounding terms and characteristics of Whitehead’s natural philosophy are discussed here in a manner of a broad sketch.Grounding terms of Whitehead’s natural philosophy are: ‘process’, ‘organism’, and ‘actual entity’. Reality is the process which at the same time represents a subject as a coordinative principle of unity. Process is compiled out of the events which are in a dynamic interrelationship. In a focus of this theory of nature, which in contrast to Aristotle and Descartes thinks of ‘nature’ in its organismic quality, is time not the substance. Whitehead’s natural philosophy, being the empirical-pragmatical metaphysics, starts from causality and teleology as two different aspects of the unique process. Complementary process of causality and teleology, determinism and freedom, have an effect on nature. Actual entities posses their inner, teleological dynamics which is limited through their relation with the Universe in total.In categorial term ‘actual entity’ Whitehead’s philosophy offers the concept for formulating the unity between physical and psychical phenomena of the reality. Nature and spirit, body and conscience, physical and psychical, are not in the relation of dichotomy. Human and non-human life are not divided by any absolute boundary. In metaphysical and cosmological outlook, Whitehead’s natural philosophy in its attempt of providing the cosmic space–time unity of the world, nature and history, spirit and matter, is outlined as pantheistic. (shrink)

U članku se etimološki istražuju ključne riječi globalizacije: bios, technē i logos, te se dodatno interpretiraju u kontekstu egzistencijalne fenomenologije. U ovu svrhu se poziva samo na Heideggera, koji je pokrenuo egzistencijalnu interpretaciju antičkih pojmova, nego i na Husserla, Gadamera, Lévinasa i Bakhtina. Predstavljene su tri teze: 1) naše tijelo je neodvojivo od duhovnog okoliša, gdje sazrijeva dobivajući duhovne funkcije, tj. poduhovljenjem, imenovanjem i ostvarivanjem; 2) duhovni okoliš je istovremeno tehnološki, gdje se technē treba interpretirati kao umijeće stvaranja interaktivne (...) komponente okoline kao što je tijelo i duh; 3) logos kao riječ i ime pretpostavlja tekst, tj. knjigu koju piše naš život i kontekst tj. interakcija tekstova kao životnih priča. Tvrdi se da se bios, technē i logos trebaju interpretirati analogno, tj. kao interaktivne komponente egzistencijalnog stvaranja, koji uključuju različite nivoe veza između duhovnog okoliša i životne priče koja se razvija u njemu. Bios je povezan s tjelesnim aspektom egzistencijalnog stvaranja: naš je život od rođenja do smrti nerazdvojiv od uključenosti fenomenâ u tjelesnu vremensku i prostornu cjelinu koja je uključena u duhovni okoliš. Logos odražava lingvističko-skriptualnu narav duhovnog konteksta okoliša. Technē se interpretira istodobno kao čin stvaranja egzistencijalne cjeline i kao čin njezinog zapisa u ovaj kontekst. Kao rezultat toga, bios, technē i logos se interpretiraju alternativno diskursu globalizacije. (shrink)

Ovaj rad govori o odnosu znanosti i filozofije ili, preciznije, o naturalizaciji filozofije. U prvom dijelu rada namjeravamo predstaviti Quineov teorijski okvir vezan za znanstveni utjecaj na filozofski diskurs i istraživanje. Quine je u svojim filozofskim spisima naglašavao važnost znanosti, u naturaliziranim ili normativnim epistemološkim oblicima. Ideja jedne održivije pozicije znanja utemeljene na znanosti često se smatra središnjom idejom Quineove epistemologije. Daleko od bilo kakvog oblika kozmičkog egzila, i filozofi, prema Quineu, prihvaćaju najbolje znanje koje im je u određenom trenutku (...) dostupno.Sličan fenomen pronalazimo u Descartesovom konceptu životinjskih duhova te se time potvrđuje teza o upotrebi najboljeg dostupnog znanstvenog znanja u određenom trenutku. Quineovu koncepciju, razvijenu u području analitičke filozofije, analiziramo na primjeru Descartesovog pojma životinjskih duhova, gdje se pokazuje utjecaj dominantne znanstvene paradigme na filozofski diskurs. Budući da Quineov okvir smatramo vrlo relevantnim, njegovo smo stajalište usvojili kao svojevrsnu interpretativnu paradigmu koja nam pomaže da bolje razumijemo određeni problem iz domene povijesti filozofije. Drugi dio rada analizira pojam životinjskih duhova koji su u Descartesovoj filozofiji shvaćeni kao posrednički entiteti koji povezuju um i tijelo. Nekoć snažna znanstvena ideja, životinjski duhovi su gotovo iščezli s napretkom znanosti te su zamijenjeni drugim znanstvenim paradigmama. Pojam životinjskih duhova smatran je Descartesovom kritičkom točkom i stoga je često zanemaren u filozofskim analizama. U ovom radu iznosimo hipotezu o tome kako je znanost preobrazila Descartesov filozofski diskurs analizirajući neobičan slučaj životinjskih duhova, pokazujući u isto vrijeme ograničenja i nedostatke novog modusa philosophandi. (shrink)

Ovim se radom želi prikazati polazna osnova Hobbesovog filozofskog mišljenja. Ona je važna jer je prisutna u svim segmentima njegove filozofije – negdje eksplicitno, a negdje implicitno. Tematizirajući o prvoj filozofiji, Hobbes je pokazao svoja osnovna gledišta kojim želi pokazati znatno razlikovanje od Aristotela i skolastike. Inspiriran dostignućima moderne znanosti svoju filozofiju usmjerava prema mehanicizmu i materijalizmu. Napuštajući tradicionalnu metafiziku, koja je u centar zbivanja stavljala bitak, Hobbes pokazuje privrženost logici i epistemologiji. Taj način filozofiranja omogućuje mu drugačije sagleda realnost (...) od onoga kako je bila poimana kod njegovih prethodnika. Hobbes stvarnost objašnjava kao gibajuću materiju koja se najvjerodostojnije razotkriva proučavajući mehaničke zakone. On nije pokazao samo svoje filozofsko razlikovanje spram prethodnika već i spram suvremenika. Osobitu pažnju plijeni njegova kritika Descartesova dualizma koji razdvaja um i tijelo na dvije metafizičke supstancije.The purpose of this paper is to show the starting point of Hobbes’ philosophy, which is important because it is present in all aspects of his philosophy – sometimes explicitly and sometimes implicitly. In terms of subject of the first philosophy, Hobbes presented his basic views which significantly differ from Aristotle’s and scholasticism. Inspired by the achievements of modern science, he directed his thoughts towards philosophy of mechanicism and materialism. By abandoning traditional metaphysics, which placed the concept of being in the center of attention, he showed great commitment to logic and epistemology. This mode of philosophizing allows him to perceive reality differently than his predecessors. Hobbes explains reality as moving matter which is best disclosed through study of mechanical laws. He not only demonstrated his philosophical distinctions from the predecessors, but also in relation to contemporaries. Particular attention draws his criticism of Descartes’ dualism which separated mind from the body in two metaphysical substances. (shrink)

Svjetlo i sjena tvore pojmovni par koji i u okviru filozofije daje povoda za brojne aluzije . Svjetlost vrijedi, povijesno sagledano, kao paradigma prosvjetiteljstva . Karakteristično, u ovoj se paradigmi javlja kolebanje na prijelazu iz razdoblja prosvjetiteljstva u romantizam: dolazi do uzvisivanja sjene u jeku romantičnog preobraženja tamne strane ljudske egzistencije. Na primjeru novele Adelberta von Chamissa Čudnovata pripovijest Petra Schlemihla moguće je pregnantno ilustrirati spomenuti zaokret od svjetla ka sjeni. U ovom tekstu će biti predstavljena filozofska interpretacija otuđenja sjene (...) kao gubitka identiteta, kako je oslikano u pripovijesti. Nadovezujući se na tu interpretaciju, uslijedit će pokušaj određivanja strukture odnosa tijela i sjene kao poveznice s identitetom. Ni u kom slučaju sjena ne smije biti degradirana na puku popratnu pojavu, već smo je dužni promatrati kao ozbiljan element konstelacije u tvorbi identiteta . Iako njezinu pojavu obilježava kratkotrajnost, sjena je značajno implementirana u identitet tijela, s obzirom da je tijelo definirano upravo činjenicom da pri osvjetljivanju stvara sjenu. Uzajamnost se svjetla, tijela i sjene stoga primiče egzemplifikaciji alternativnog modela identiteta, analogno čemu jedno tek potencijalno obilježje predmeta u određenoj prilici postaje neophodno. Konceptom okazionalnog identiteta moguće je korigirati ontološki rigidno poimanje identiteta. (shrink)