Abstract

Autor u razmatranju polazi od postavke da je svrstavanje Ortege y Gasseta i njegove filozofije života u mislioce konzervativne kritike kulture izgubilo svoju vjerodostojnost. Radi se o autentičnome nastojanju rehumaniziranja svijeta polazeći od ideje o kraju modernosti i napretka zapadnjačke civilizacije. Ortega y Gasset je pitanje o smislu umjetnosti izveo u svezi s razmatranjem o biti tehnike. Pritom je autonomija djela moderne umjetnosti i suverenost događaja suvremene umjetnosti ono što više ne odgovara na izazove tehničke samofabrikacije svijeta. Čovjek nije u središtu svijeta, kao što svijet nije više predmetom neutralne filozofije izvan onoga što određuje postajanje života samoga kao projekta egzistencije. U iscrpnoj analizi dehumanizacije umjetnosti i tehničke konstelacije bitka u 20. stoljeću, autor pokazuje da je Ortega y Gasset uz Heideggera dalekosežno shvatio kako se drama ljudskoga života ne može više razumjeti drukčije negoli iz iskustva vitalnoga uma s onu stranu racionalizma i psihologizma modernih znanosti. Povijesnost slobode otvara mogućnost da umjetnost otvori drukčije razumijevanje života od metafizičkoga razlikovanja uma i tjelesnosti. No, kada se u doba posthumanoga stanja tehnički karakter egzistencije stvara iz logike »umjetnoga uma« tada je ravnodušnost prema umjetnosti postala druga strana ljudske sudbine. Stoga je potrebno iznova promisliti alternativu metafizičkome mišljenju Zapada u onome što dolazi s pojmom duše i njezine nesvodljivosti na bilo kakvu tehniku i tehnologiju.