The article is a summary of recent experimental data on anchoring heuristic and models that seek to explain it. Anchoring heuristic represents one of the mechanisms of decision making in situations of limited information or time, by using a comparison standard called – an anchor. Given the supposed wide usage of this heuristic, authors explore the unconscious character of the heuristic and ways of making its biasing effects less prominent. Apart from the standard experimental design in which anchor is directly (...) connected to the judgment in question, evidence shows that people can be anchored indirectly, even when the anchor is perceived unconsciously. Newest data show that anchoring effect should be explained by two distinct processes. In the concluding remarks, authors consider broader implications of anchoring for the field of social cognition.U članku se opisuju noviji eksperimentalni nalazi vezani uz heuristiku sidrenja kao i modeli koji ih objašnjavaju. Heuristika sidrenja označava jedan od načina na koji ljudi donose odluke u nedostatku informacija i/ili vremena, a podrazumijeva korištenje standarda usporedbe kako bi se došlo do željene procjene. S obzirom na pretpostavljenu široku upotrebu ove heuristike, u članku se istražuju teoretska objašnjenja, razjašnjavaju razlozi zbog kojih je utjecaj te heuristike nedostupan svijesti te kako umanjiti njome izazvanu pristranost u razmišljanju. Osim standardnog nacrta kojim se ispituje ovaj fenomen opisani su i dokazi prema kojima sidro može vršiti svoj utjecaj i kad se ne dovodi u direktnu vezu s procjenom, čak i kada je percipirano nesvjesnim putem. Najnoviji skup istraživanja pak pokazuje da se heuristika sidrenja, prvotno zamišljena kao jedinstveni mehanizam, zapravo može podijeliti na dva bitno različita procesa. Zaključno se razmatraju kakve bi implikacije ovaj razvoj u istraživanjima mogao imati za područje socijalne kognicije općenito. (shrink)

David Hume je smatrao da su ljudske sklonosti prirodno pristrane, dok je Francis Hutcheson držao da su ljudi izvorno bezinteresno dobronamjerni. Michael Gill tvrdi da je Humeova moralna teorija uspješnija od Hutchesonove jer prekida vezu između objašnjavanja i opravdavanja moralnosti. Prema Gillu, Hutcheson pogrešno pretpostavlja da naša izvorna priroda treba biti temelj moralnosti. Gillovo shvaćanje Hutchesonove teorije ne predstavlja tu teoriju u potpunosti budući da su za Hutchesona ljubav prema sebi i samo-interes dopustivi u određenim okolnostima, ili čak poželjni ili (...) nužni za dobro društva. Nema većih razlika između Hutchesonove i Humeove teorije u smislu da obje izvode nepristranu moralnosti iz ljudske naravi kao takve. Humeova teorija nije uspješnija jer on ne predlaže bolji način izvoda moralnosti niti objašnjenja svih moralnih fenomena. (shrink)