David Hume je smatrao da su ljudske sklonosti prirodno pristrane, dok je Francis Hutcheson držao da su ljudi izvorno bezinteresno dobronamjerni. Michael Gill tvrdi da je Humeova moralna teorija uspješnija od Hutchesonove jer prekida vezu između objašnjavanja i opravdavanja moralnosti. Prema Gillu, Hutcheson pogrešno pretpostavlja da naša izvorna priroda treba biti temelj moralnosti. Gillovo shvaćanje Hutchesonove teorije ne predstavlja tu teoriju u potpunosti budući da su za Hutchesona ljubav prema sebi i samo-interes dopustivi u određenim okolnostima, (...) ili čak poželjni ili nužni za dobro društva. Nema većih razlika između Hutchesonove i Humeove teorije u smislu da obje izvode nepristranu moralnosti iz ljudske naravi kao takve. Humeova teorija nije uspješnija jer on ne predlaže bolji način izvoda moralnosti niti objašnjenja svih moralnih fenomena. (shrink)

U obraćenju i životu svetog Augustina veliku je ulogu odigrala ljubav prema filozofiji. Toliko je značajan njezin utjecaj na njegov životni tijek da se čak govorilo o dva obraćenja: jedno na filozofiju, drugo na kršćanstvo. Ako bi bilo pretjerano govoriti o dva obraćenja, jer se radilo o istom procesu u kojem je filozofija odigrala značajnu ulogu u Augustinovu boljem razumijevanju kršćanstva, ipak se ne može zanijekati važnost filozofije u njegovoj intelektualnoj formaciji. Ako mu je kršćanstvo predstavljalo puninu, onda (...) mu je filozofija predstavljala značajnu dionicu puta, pridonoseći jasnijem poimanju Boga, te razumijevanju mnogih filozofskih pitanja koja do tada nije shvaćao .Iz Augustinova se iskustva vidi da filozofija s jedne strane podrazumijeva, a s druge budi želju za znanjem i povećava žeđ za spoznajom . No, ne bilo kakvom, već spoznajom istine, radi čega Augustin polemizira protiv akademika onoga vremena koji su pali u skepticizam. Svaka spoznata istina, po Augustinu, čovjeka upućuje na okretanje prema vlastitoj nutrini, te na hod prema Istini, koja, osim što se objavljuje kroz proces spoznaje kao Logos, pomaže čovjeku objavljujući se utjelovljenjem, čime postaje vidljiva i opipljiva. Upravo filozofija u prvom trenutku daje Augustinu najsnažniji poticaj da se podigne iz blata nemorala, površnosti i lagodnog života, svjestan da ne može osjetiti čistoću istine ukoliko sama sebe ne očisti, kao što su uostalom držali filozofi platonske i neoplatonske tradicije. Zapaljen žarom za filozofskom spoznajom i slašću koju u njemu ostavlja okus istine, odlučuje se na moralno življenje, podlažući život radikalnoj promjeni koja ga preporađa i usmjeruje njegov život novim pravcem. Rastvarajući jedra filozofije vjetru Duha Božjega i objave, usmjeruje svoju lađu u sigurnu luku vjere, odlučujući potom cijeli svoj život posvetiti izučavanju filozofije u krugu najbližih prijatelja, tvoreći čak svojevrsnu filozofskomonašku zajednicu.Ukoliko je to prvo razdoblje Augustinova života obilježeno ljubavlju prema filozofiji onda se razdoblje nakon obraćenja ne može razumjeti ukoliko se nema pred očima hermeneutiku ljubavi. Cjelokupna Hipončeva misao biva prožeta »filozofijom ljubavi«, čime integrira dimenziju ljubavi u filozofiju kao njezin bitni dio, što nije bio slučaj klasične grčke filozofije. Ovakav je velik korak mogao napraviti samo zahvaljujući kršćanskoj objavi koju shvaća kao nužnu pomoć da čovjek ne skrene s puta istine u pogrešku i zabludu. Shodno tome, Augustin prihvaća Boga ne samo kao vrhovno dobro ili kao jedno, poput uglednih filozofa svoga vremena, već ga prvenstveno spoznaje kao ljubav, koja jedina daje obrazloženje stvaranja i odgovore o smislu ljudskog postojanja.Love of philosophy played a major role in St. Augustine’s conversion and life in general. The influence of philosophy on the course of his life was so vital that it could even be said that he converted twice – first to philosophy, then to Christianity. If, however, it is an exaggeration to talk of two conversions since the two processes are but one, in which philosophy played a key role in Augustine’s better understanding of Christianity, the importance of philosophy in his intellectual development can, nevertheless, not be denied. If, for St. Augustine, Christianity represented fullness, then philosophy epitomised a crucial segment of his path contributing both to a much clearer conception of God and an understanding of many philosophical questions, which he had not understood up to then .St. Augustine’s experience reveals that philosophy, on the one hand, implies and, on the other, arouses one’s desire for knowledge, as well as augments one’s thirst for insight . Not just any insight but insight into truth, due to which St. Augustine polemicised against his contemporary scholars who fell for and into scepticism. According to St. Augustine, each understood truth directs man to turn to his very own inner being, and to take the path leading to the Truth, which – besides unveiling itself as Logos through the process of understanding – helps man, disclosing itself through embodiment, with which it becomes both discernible and tangible. It is precisely philosophy that provides St. Augustine with the most powerful and timely stimulus to rise from and above the filth of immorality, superficiality and an easy life, aware that he cannot experience the purity of truth unless he cleanses himself first, which is, after all, what the traditions of both Platonism and Neo-Platonism claim. Burning with desire for philosophical insight and the delight that the taste of truth leaves him with, he decides to live morally while radically changing his life and thus becoming re-born and directed towards a new course. Hoisting the sails of philosophy before the winds of the Spirit of God and the revelation, St. Augustine guides his vessel into the safe harbour of faith, deciding to devote his entire life to the study of philosophy in the company of his closest friends, thus creating a philosophicalmonastic community of its kind.If the pre-conversion years of St. Augustine’s life are distinguished by his love of philosophy, then the post-conversion years of his life cannot be understood without the hermeneutics of love. His entire thought is imbued with the »philosophy of love«, with which he integrates the dimension of love into philosophy as its essential segment, which was not the case with classic Greek philosophy. He could take this giant step only owing to Christian revelation, which he holds to be a necessary help to man, preventing him from deviating from the path of truth to the path of error and misconception. Accordingly, St. Augustine does not only accept God as the supreme good or as one, as many reputable philosophers of his time do, but primarily understands Him to be love, which is the only concept capable of providing justification of creation and answers to the questions of the meaning of human existence. (shrink)

UNESCO World Heritage sites are places of outstanding significance and often key sources of information that influence how people interact with the past today. The process of inscription on the UNESCO list is complicated and intersects with political and commercial controversies. But how well are these controversies known to the public? Wikipedia pages on these sites offer a unique dataset for insights into public understanding of heritage controversies. The unique technicity of Wikipedia, with its bot ecosystem and editing mechanics, shapes (...) how knowledge about cultural heritage is constructed and how controversies are negotiated and communicated. In this article, we investigate the patterns of production, consumption, and spatial and temporal distributions of Wikipedia pages for World Heritage cultural sites. We find that Wikipedia provides a distinctive context for investigating how people experience and relate to the past in the present. The agency of participants is highly constrained, but distinctive, behind-the-scenes expressions of cultural heritage activism are evident. Concerns about state-like actors, violence and destruction, deal-making, etc. in the World Heritage inscription process are present, but rare on Wikipedia’s World Heritage pages. Instead, hyper-local and process issues dominate controversies on Wikipedia. We describe how this kind of research, drawing on Big Data and data science methods, contributes to digital heritage studies and also reveals its limitations. (shrink)

On the life and works of Sarvepalli Radhakrishnan, 1888-1975, Indian philosopher and statesman.

Infant language learners are faced with the difficult inductive problem of determining how new words map to novel or known objects in their environment. Bayesian inference models have been successful at using the sparse information available in natural child-directed speech to build candidate lexicons and infer speakers’ referential intentions. We begin by asking how a Bayesian model optimized for monolingual input generalizes to new monolingual or bilingual corpora and find that, especially in the case of the bilingual input, the model (...) shows a significant decrease in performance. In the next experiment, we propose the ME Model, a modified Bayesian model, which approximates infants’ mutual exclusivity bias to support the differential demands of monolingual and bilingual learning situations. The extended model is assessed using the same corpora of real child-directed speech, showing that its performance is more robust against varying input and less dependent than the Intentional Model on optimization of its parsimony parameter. We argue that both monolingual and bilingual demands on word learning are important considerations for a computational model, as they can yield significantly different results than when only one such context is considered. (shrink)

Religious belief can complicate the usual management of seriously ill patients when the patient is a Jehovah’s Witness and the treatment is a blood transfusion. This narrative highlights critical points in a discussion of two cases wherein the process to promote an exercise of free will also becomes an exercise for the ethics consultant and healthcare team. Despite a medical care program’s carefully considered additions to an electronic healthcare record, additional conversation, investigation, preparation, and an open mind are required. Helping (...) conflicted family members and considering whether and in what context to contact the Jehovah’s Witness Hospital Liaison Committee complicates the approach. (shrink)

Liver transplantation (LT) activities during the COVID-19 pandemic have been curtailed in many countries. The impact of various policies restricting LT on outcomes of potential LT candidates is unclear. We studied all patients on the nationwide LT waitlists in Hong Kong and Singapore between January 2016 and May 2020. We used continuous time Markov chains to model the effects of different scenarios and varying durations of disruption on LT candidates.

The higher education sector was affected by this pandemic, managing enduring challenges since early 2020. Institutions of higher learning are prepared to address unsurmountable challenges to ensure that students are not deceived and are being given the proper nurture, coupled with adherence to syllabuses. Simultaneously, the COVID-19 pandemic has caused unscrupulous pressure on students of these institutions. The psychological waves are creating mammoth consequences, affecting the beneficiaries of the higher education system and their families. In recent years, with limited studies (...) on psychological impact among tertiary students on a cross-country basis, general self-efficacy, and the degree of coping strategies, we were motivated to investigate the degree of depression, anxiety, and stress, among this cohort of students encompassing the pre-university/Diploma, 1st–4th-year undergraduate, and postgraduate students from private universities in Malaysia, Indonesia, India, Southern Africa, and China, representing the emerging economies. A cross-sectional survey was conducted, followed by quantitative analysis. The objective of this study was to recognize whether there is a relationship between the psychological impact of DAS and the coping strategies adopted by the undergraduate students responding during the lockdown. The findings of this study revealed that with a sample size of 397, DAS lacked any severe impact on students across gender, country, household income, and level of education. DAS was established to be well managed with a coping strategy and self-efficacy established. This study resulted in a deeper understanding of DAS among undergraduates in emerging economies and their degree of coping behavior, providing a glimpse of the approach of millennials to handle DAS during the pandemic. (shrink)

Der Text erforscht den Ursprung und die Geschichte der "Fundamentierung" des Kriegs und seiner "?bertragung" in Frieden auf dem Weg der Gewalt. In einer Analyse des bekannten Syntagmas "Gleiches mit Gleichem vergelten" in einigen Schl?sseltexten, die versuchen, den Frieden zu "institutionalisieren", sucht der Autor nach einer anderen Relation zur Gewalt. Die Interpretation von Jehuda Halevis Gedicht Feindesliebe in der?bersetzung von Franz Rosenzweig ist der wichtigste Orientierungspunkt auf dem Weg zu einem neuen und anderen Frieden.. Tekst istrazuje poreklo i istorije "utemeljenja" (...) i "prevodjenja" rata u mir putem nasilja. Analizom poznate sintagme "vratiti milo za drago" unutar nekoliko kljucnih tekstova koji pokusavaju da "institucionalizuju" mir, autor pokusava da pronadje mogucnost jednog drugacijeg odnosa prema nasilju. Interpretacija pesme Jehude Halevija "Ljubav prema neprijatelju" u prevodu Franza Rosenzweiga treba da bude osnovni orijentir na putu ka novom i drugacijem miru. (shrink)

The main cause of Schmitt?s and Koj?ve?s friendship, and consequently, their correspondence, lies in their common affinity for philosophy of Hegel. When they began corresponding in 1955, Schmitt was something of an academic pariah; in 1933, the legal scholar had joined the Nazi Party, publicly declared his anti-Semitism, was later interrogated at Nuremberg, and retired from his post at the University of Berlin in 1946. After his famous lectures on Hegel?s Phenomenology ended in 1939, Koj?ve joined the Resistance. At the (...) end of the World II War, he wound up in the French ministry of economic affairs, where he worked until his death in 1968. This text is written on the margins of two letters, one written on 14.XII.1955. by Schmitt and the other, Koj?ve?s answer, dated on 4.I.1956. The subject of those two letters is the interpretation of the enemy in philosophy of Hegel.. Ljubav prema Hegelovoj filozofiji nalazi se u osnovi prijateljstva i prepiske Koj?va i Schmitta. Kada su 1955. poceli svoju prepisku, Schmitt je bio u potpunoj nemilosti. Ispitivan u Nirnbergu, 1946 godine bio je udaljen sa Univerziteta u Berlinu. Posle cuvenih predavanja o Hegelu koja su se okoncala 1939. godine, Koj?ve se prikljucio Otporu. Od 1946 godine radio je u francuskom Ministarstvu za privredu. Ovaj tekst je inspirisan Schmittovim pismom od 14. XII 1955. i odgovorom Koj?va u vezi sa Hegelovim razumevanjem pojma?neprijatelj?. (shrink)

The general idea of this text is to reflect biopolitical constitution of the society and its implications related to the issues of animal welfare. Since animal in biopolitical formation is technically reduced to an object - commodity for contentment of the industry and of the people needs - critical public advisories are calling from moral, ethical and legal standpoint for attention to the fact that is necessary to protect animals from the unnecessary exploitation. It is obvious that animal protection is (...) evoking animal rights question. But in the last instance protection of animal rights is related to the nutritional dilemma of animal food use. Question is arising: does animal rights in particular also envisage change in food politics, what is for instance the extreme vegan option taking for granted? This challenge sent to the culture of all-food eaters is opening up new questions and dilemmas. First of all, there is a question linked to the right of men to choose his own nutritional option, and of course dilemma which is related to scruples about meat-eaters and their ability to love animals. Opsta ideja ovog teksta je promisliti biopoliticnu konstituciju savremenog drustva i njene implikacije vezane za status zivotinja. Posto je zivotinja u biopolitickoj konstituciji tehnoloski gledano svedena na objekt - na predmet za zadovoljavanje potreba industrije i populacije - kriticna masa upozorava sa moralnog, etickog i pravnog gledista, da je potrebno zastiti zivotinje pred neopravdanom eksploatacjom. Zastita zivota evocira pitanje prava zivotinja, koja nas dovode u poslednjoj instanci do dileme vezane za upotrebu zivotinja u prehrani. Postavlja se pitanje: da li zastita prava zivotinja podrazumeva i promenu politike ishrane - napustanje ishrane mesom - kako zahteva ekstremna veganska opcija? Taj izazov upucen kulturi svastojeda povlaci za sobom pre svega onu vrstu pitanja koja se ticu prava coveka da sam iazbere nacin na koji ce se prehranjivati, odnosno dilemu da li je covek sposoban za ljubav prema zivotinjama uprkos cinjenici da se njima prehranjuje. (shrink)

U ovome članku autor kritički razmatra ključne elemente etike vrlina. Odbacuje čest stav da je etika vrlina bolja, jer je u njoj djelatnik usmjeren na sebe, dok je u deontologiji ili konzekvencijalizu usmjeren na druge; u deontologiji postoje dužnosti prema sebi, konzekvencijalizam je simetričan u tom pogledu, jer je vlastito dobro jednako vrijedno kao i tuđe, štoviše, najvažnije vrline su upravo one koje su usmjerene na druge. Ipak, postoji vrsta situacije koja podržava ovaj stav, naime, u okviru konzekvencijalizma (...) čovjek koji postigne da drugi proizvedu 5 jedinica sreće bolji je od čovjeka koji sam proizvede 3 jedinice sreće, dok je u okviru etike vrlina bolji ovaj drugi. Vrlo je zanimljivo pitanje koji je bolji naprosto. Nadalje, pitanje je može li etika vrlina doista bolje objasniti činjenicu da imamo moralne uzore; mi im se divimo zbog njihovih postupaka, a ta se činjenica daleko bolje uklapa u deontologiju ili konzekvencijalizam. Pored toga, budući da vrline ne možemo odrediti neovisno o postupcima do kojih tipično dovode, divljenje prema vrlinama svodi se na divljenje prema postupcima. Ovaj uvid podupire opću tezu članka da su vrline svodive na postupke, to jest, da etika vrlina ne može biti postojati samostalno već da je svodiva na deontologiju ili konzekvencijalizam.In this article author criticaly examines the key elements of the virtue ethics. He rejects common claim that that virtue ethics is better because it is self-regarding while deontology and consequentalism are other-regarding; within deontology there are duties toward oneself, consequentialism is symmetrical in this respect because my own good counts just as anybody’s else’s good, moreover, crucial virtues are other-regarding. Although, there is a kind of situation that supports this claim, namely, within consequentialist framework man who makes others produce 5 units of good is better than the man who himself produces 3 units, while within the framework of the virtue ethics the second one is better. It is very interesting question which one is better man period. Further, it is questionable whether virtue ethics can better accomodate the fact that we have moral raw models, namely, we admire them because of their actions and this fact much better fits into deontological or consequentialist framework. Also, since we can not specify a virtue independently of the actions it typically brings about, our admiration to virtues ammounts to our admiration to actions. This insight supports the general claim of the paper that virtues are reducible to actions, that is, that virtue ethics can not stand on its own because it is reducible to deontology or consequentialism. (shrink)

U radu se nudi prikaz su-roditeljstva prema kojem su su-roditelji jedno drugom i roditelj i dijete. Rad započinje pregledom postojećih teorija o vrijednosti roditeljstva kako bi se vidjelo može li se vrijednost su-roditeljstva svesti na to. Utvrdivši da se ne može, ukratko elaboriram teoriju roditeljstva po kojoj su roditelji ti koji stvaraju osobe. Koristeći Aristotelova četiri uzroka kao korisnu prizmu, ocrtavam kako su roditelji uzrok svog djeteta i kako u stvaranju djeteta zajedno su-roditelji postaju roditelji i dijete jedno drugome. (...) Na primjer, s obzirom na to da roditelji stvaraju djecu kao modele koje treba kopirati, su-roditelji bi trebali uživati u najboljoj vrsti prijateljstva jedni s drugima, tretirajući procvat onog drugog kao ljudske osobe kao svoj cilj. Predlažem da su-roditeljstvo sadrži roditeljstvo virtualno, da je ljubav su-roditelja prema djetetu manifestacija njihove ljubavi jednih prema drugima te da teleološki ispunjeno stanje prijateljstva između roditelja i djeteta postoji u prijateljstvu su-roditelja. (shrink)

S obzirom na tri poretka u sklopu kozmičke cjeline, integrativnom analizom kozmoloških spoznaja metafizičara i prirodoznanstvenika raznorodnih orijentacija najprije dolazim do konkluzije o spregnutosti dvaju izvedenih kozmičkih načela koja određuju sveukupni totalitet odnosa stvari i smisla. Prvo načelo nazivam sabiruće-jedno-sve, koje opisujem arhe-kompleksom. Drugo nazivam sebi-usuprot-težeće, koje opisujem eris-kompleksom. Na temelju pomaka iz zatvorenog sustava u otvoreni sustav, obrazlažem da arhe- i eris-kompleks stvaraju logos-kompleks i agon-kompleks te na koji se način novo spregnuće u tjelesnosti oblikuje u društvo, u (...) najširem smislu pojavljujući se kao napetost između real-politike i utopijskog stremljenja. U daljnjoj razradi predlažem artikuliranje konkretnog civilizacijskog stanja kao biopolitičkog agona u kojem se protočnost moći odvija relejima inosfere. Zasniva se na raščlanjivanju živog u konvertibilne informacije čija se uporabnost nalazi u moći regulativnosti, odnosno sposobnosti biopolitičkog da logos regulativnošću podvrgne agonu kroz sam logos, što nastojim pojasniti povezivanjem s navedenim fenomenima. S tjelesnošću kao instrumentom transformativne bȉtizacije, dalje argumentiram naginjanje društva prema ukidanju izvornog smisla logos-kompleksa i razvlašćenje nad kontrolom tjelesnog određenja, što nastojim ukratko ocrtati i povezati s ishodištem istraživanja. (shrink)

Drawing on Levinas, the author seeks to explore the question of being and responsibility, as a relation between ontology and ethics, from the perspective of a meta-position that would enable a critique of the classical West European ontological tradition with its strongly cosmocentric, anthropocentric, and egocentric character. The main purpose of the paper is to examine whether there is in West European thought a possibility to found the ethics of responsibility on overcoming the ontology of being. More precisely, the author (...) seeks to show that in contemporary Western philosophy the significance and validity of the classical ontological principle are declining when it gets separated from the ethos of philosophy itself. Moreover, a gradual shift from the impersonal being to the ontology of the personality takes place. This ontology of the personality is grounded in the Other. It withdraws from the game of consciousness which represents being. The personality thus understood, in Levinas' words, carries within itself vested responsibility, because in the personality there lie the infinite and transcendence. Oslanjajuci se na Levinasa, autor pokusava da pitanje bivstvovanja i odgovornosti, kao odnosa ontologije i etike, razmotri iz perspektive jednog meta stava koji bi omogucio kritiku klasicne zapadnoevropske ontoloske tradicije koja ima naglasen kosmocentricki, antropocentricki i egocentricki karakter. Glavni cilj ovog rada jeste da ispita postoji li u zapadnoevropskom misljenju mogucnost otvaranja za etiku odgovornosti preko savladjivanja ontologije bivstvovanja. Tacnije, pokazivanje kako u savremenoj zapadnoj filozofiji opada znacenje i vazenje klasicnog ontoloskog nacela kada se odvoji od ethosa same filosofije, i kako dolazi do jednog postepenog okreta od bezlicnog bivstvovanja prema ontologiji licnosti. Ta ontologija licnosti se temelji u Drugom. Ona se povlaci iz igre svesti koja odigrava i predstavlja bivstvo. Tako shvacena licnost, kako bi rekao Levinas, u sebi nosi polozenu odgovornost, jer je u licnosti prisutno ono beskonacno i transcendencija.. (shrink)

Jedan od temeljnih pojmova Aristotelove teorije o pjesništvu je ‘vjerojatno’. Obično se o ‘vjerojatnom’ misli kao o onom što je slično istini, no za Aristotela to je tek jedna od njegovih značajki. Sam pojam vjerojatnog produbljuje iznoseći razlike između povijesnog i pjesničkog govora, preko dogođenog i onoga što bi se moglo dogoditi. Članak donosi analizu Aristotelovog nadilaženja Platonovog shvaćanja umjetnosti, u prvom redu shvaćanjem umjetnosti kao vještine te novim odnosom prema oponašanju, zatim proučava razvoj razlike između istinitog i sličnog, (...) između mogućeg i nemogućeg. Izravni je interes ove studije pokazati kako Aristotel preko navedenih razlika ukazuje ne samo na filozofsku dimenziju pjesništva, nego i da preko pojma vjerojatnog umjetničkom djelu potvrđuje njegovu unutarnju koherenciju i vezu koja ne ovisi o izvanjskim zakonitostima te da umjetničko djelo u sebi pronalazi svoj princip, sredstvo i cilj.One of the fundamental concepts of Aristotle’s theory of poetry is ‘probable’. ‘Probable’ is usually thought of being similar to truth, as for Aristotle it is but one of its features. Reflecting the differences between historical and poetic expression, through what happened and what might happen, Aristotle deepens the concept of ‘probable’. The article analyzes Aristotle’s surpassing Plato’s comprehension of art, primary through perceiving art as a skill and the new attitude toward imitation. Thereupon, the development of the difference between true and similar is being studied: between the possible and the impossible. The main interest of this study is to present how Aristotle, through mentioned differences, indicates not only the philosophical dimension of poetry, but through the concept of ‘probable’, confirms inner coherence and connection of a work of art which does not depend on external laws but finds its own principle, means and objectives within itself. (shrink)

Iako je tek u Kantovoj kritickoj filozofiji pojam "uma" dobio precizno znacenje i jasno omedjeno podrucje svog vazenja, ovaj termin ima dugu genezu u evropskoj duhovnoj istoriji. Koreni pojma uma nalaze se u grckom pojmu logosa i mogu se svesti na sest osnovnih znacenja kojima se oznacava logicka struktura ljudskog misljenja i racionalna struktura sveta. Anaksagora je sveopsti duhovni princip nus smatrao izvorom svekolike racionalnosti. Kod filozofa Stoe izraz logos spermaticos predstavlja aktivni princip koji deluje na pasivnu materiju da bi (...) se stvorio svet. Za Stoike pojam logosa cini temeljni princip celokupnog morala. U hriscanskoj teologiji bog je logos, sveti duh - pneuma, dusa. U novovekovnoj filozofiji osnovna znacenja grckog logosa preuzeli su latinski termini "intellectus" i "ratio". Ovi pojmovi sasvim jasno ocrtavaju dve glavne linije evropskog misljenja koje karakterise neposredno i posredovano diskurzivno shvatanje istine. Kant je prvi u istoriji filozofije uveo bitnu razliku izmedju razuma i uma (Verstand i Vernunft). Razum je analitican i apstraktan, a um je izvor apriornih principa kojima se povezuje i utemeljuje celokupno nase saznanje i volja. Stoga Kant razlikuje teorijski i prakticki um. Za razliku od teorijskog uma, cije pojmove i nacela primenjuje, prakticki um ima primat jer za njega ima prakticki realitet i ono sto je teorijski nesaznatljivo (sloboda, bog i besmrtnost duse). Primat praktickog uma u svom Ucenju o nauci posebno je naglasio Fihte. Um je za njega cista svrsishodna delatnost. Potpunu artikulaciju ideja uma dobija u Hegelovoj filozofiji apsolutnog duha. Kod Hegela um je pre svega svetski princip a ne samo ljudska sposobnost. Za razliku od Kanta ciji um je u osnovi statican, bitna novina Hegelovog shvatanja objektivnog uma jeste njegov dinamizam koji mu omogucava da u svom dijalektickom razvitku sve vise dolazi do svesti o "samom sebi". Ukljucujuci ideju progresa u svoje shvatanje uma Hegel je uneo jedan vrednosni elemenat u pojam umnosti i time omogucio povezivanje uma i etosa u epohi moderne. Najdublji razdor izmedju uma i etosa izazvala je moderna nauka, koja je s jedne strane svojim otkricima i novim saznanjima unapredila ljudski zivot, oslobadjajuci coveka od religijskog sujeverja i drugih oblika potcinjenosti, ali je s druge strane pokazala restriktivan odnos, ne samo prema svim vrstama vrednosnih sudova, vec i prema mnogim dimenzijama uma. Pozitivno znanje novovekovne nauke bez ikakvog etosa liseno je bilo kakve kriticke samosvesti o svrsi znanja, o tome kako se ono moze upotrebiti na dobro coveka i kako moze biti zloupotrebljeno. Za uspostavljanje humanisticke naucne kulture neophodna je reafirmacija veze uma i etosa u modernoj nauci. (shrink)

U članku se pokušalo prikazati toleranciju kao krepost tj. sposobnost u smislu određenog habitusa koje čovjeku omogućuje stupiti u ispravan odnos s drugim čovjekom. Međutim, prije nego li se počelo s predstavljanjem kreposti tolerancije, prvo se objasnio pojam kreposti u aristotelovskom smislu i to pod posebnim vidom aristotelovske kreposti prijateljstva. To je razjašnjenje dovelo do zaključka da je krepost unutarnje stanje , a koje nekom čovjeku omogućuje svoje osjećaje i prirodne datosti dovesti u sklad i harmoniju. Zbog toga su kreposti (...) nekog čovjeka pretpostavke za njegovo ispravno djelovanje kako prema samom sebi tako i prema drugome. S tim u vezi tolerancija će biti prikazana kao krepost koja čovjeku pomaže nadilaziti poroke poput predrasude, neprijateljskog držanja i mržnje prema drugom čovjeku. Upravo ovi poroci ne predstavljaju samo opasnost za pojedinca kao takovog nego i za čitavo društvo jer indirektno ugrožavaju demokraciju i ljudska prava te ih mogu štoviše i blokirati. Nadilaženje, stoga, ovih poroka kroz kreposti dijaloga i tolerancije, omgućuje stvaranje temelja za demokraciju i ljudska prava uopće. Na kraju članka se obrađuje odnos između prava i morala – morala u smislu kreposti – te se dolazi do zaključka da se oni u društvu trebaju nadopunjavati, a ne međusobno isključitvati. (shrink)

Aspiracija za jedinstvenim upravljanjem svetom je stara koliko i sam svet. Ona u suštini proizlazi iz naše percepcije sveta kao jednog, bez obzira na sve razlike koje se u njemu takođe vide. U naše vreme ova percepcija je pojačana utiskom o sve većoj međuzavisnosti delova sveta, kao i osećajem da su razlike, ma koliko bile velike, sve manje važne u odnosu na ono što je isto ili bar slično u različitim delovima sveta. Ovaj osećaj jedinstva je još više pojačan percepcijom (...) potrebe, ili nužde, da se o važnim stvarima u svetu odlučuje i upravlja na jedinstven način, bez kolizija koje bi proces odlučivanja učinile neefikasnim ili nemogućim. Ali jedinstvo sveta bi trebalo da u sebi sadrži ideju ravnopravnosti, i neke načelne jednakosti. Međutim, uvidom u način na koji se ovaj proces unifikacije sveta stvarno odvija vidimo mnoge probleme. Neki od njih su za očekivati – problemi reprezentacije i pristanka na svetsku vlast koja bi bila odraz jedinstvene zakonodavne volje čovečanstva. Takva volja možda uopšte ne može da se konstituiše. Umesto nje imamo volju za hegemonijom koju prati ideja nejednakosti i manihejske podele sveta na naš i tuđi deo, kao i razne vrste pokušaja ukidanja onog uslova koji svakom zakonodavstvu daje njegov legitimet – a to je sloboda. Suočavamo se sa idejom da je, kao uslov mira i demokratije (šta god da to znači, ili što će značiti u bližoj i daljoj budućnosti) potrebno uspostaviti krutu nejednakost i rigidnu kontrolu svih različitosti u jednom zamrznutom stanju podele na povlašćene i obezvlašćene, na „dobre“ i „loše“ momke, kao da se svet sastoji od „momaka“. Ključni deo ove sheme je pretpostavka o univerzalnoj samerljivosti svega što život čini vrednim. Ta pretpostavka uniformiše i simplifikuje, smanjuje, svet, negirajući relevanciju i stvarnost razlikama koji sada predstavljaju stvarnost sveta. Zakoni više ne pretpostavljaju postojanje zakonodavne volje. U toj situaciji proizvodnja ogromne količine iluzorne sreće više liči na podmićivanje svetskog lumpenproletarijata, sa rizikom da celokupno čovečanstvo postane totalno ravnodušno prema svakoj posebnosti i svakoj vrlini, sasvim primereno svojoj novoj lumpenproleterskoj prirodi. (shrink)

Ovaj rad odgovara na argument modalnog kolapsa protiv božanske jednostavnosti ili klasičnog teizma koji nude neoklasični ili kompleksni teisti. Argument modalnog kolapsa tvrdi da ako je Bog apsolutno jednostavan i apsolutno neophodan, tada je Božji čin stvaranja apsolutno neophodan, pa je stoga postojanje stvorenog svijeta također apsolutno neophodno. To znači da se Bog i njegova kreacija urušavaju u jednu modalnu kategoriju apsolutne nužnosti bez ikakvih kontingentnih bića. Moj odgovor je utemeljen na islamskoj neoplatonstičkoj filozofiji Ibn Sine i islamskoj tradiciji. Nudim (...) četiri argumenta koji dopuštaju muslimanskom neoplatoničaru da apsorbira modalni kolaps u modalitetu mogućih svjetova koji istovremeno može negira modalni kolaps unutar avicenovskog modaliteta: Prvo, prigovor modalnog kolapsa temelji se na okviru mogućih svjetova čiji je pojam nužnosti preširok; ovaj okvir ne uspijeva napraviti razliku između Boga kao ontološki nužnog po sebi, stvorenog bića kao nužno ovisnog o drugome i puke logičke nužnosti, kao što to čine Ibn Sina i islamski mislioci. Drugo, argumenti modalnog kolapsa samo pokazuju da je kreacija neophodna kroz drugost, ali ne uspijevaju dokazati da kreacija ima ontološku nužnost ili aseity––što se odnosi samo na Boga; prema tome, ne dolazi do posljedičnog modalnog kolapsa kada nečiji modalitet prepozna kreaciju kao "ovisno nužno biće" unatoč tome što je modalno nužno. Treće, islamski filozofi imaju nelibertarijanski pojam Božje volje i slobode koji je imun na prigovore modalnog kolapsa. Konačno, tvrdim da svi klasični i neoklasični teisti moraju prihvatiti modalno nužnu kreaciju jer libertarijanski modeli Božje volje za sobom povlače neuzrokovane i primitivno kontingentne učinke. (shrink)

Povijest je u Hölderlina shvaćena kao usud kroz koji se duh odašilje iz svojega prvotnog sjedinjenja u svoju razdvojenost. Unutar jedinstvenog povijesnog usuda razlikuju se osobito grčki i hesperijski usud, koji su međusobno bitno povezani. Posebni se usud dosuđuje prema određenom zakonu usuda, s obzirom na svrhu povijesti, tj. udaljenost i blizinu određenog povijesnog razdoblja od iskona povijesti. Povijest je u svojim pojedinačnim likovima razvoj samog iskona. Prikazujući se u povijesti, iskon se skriva u svojoj beskonačnosti i neiscrpnosti, sve (...) dok se u povijesnim prevratima ne očituju kao takav, nakon čega se opet oblikuje jedan novi povijesni svijet, novo posebno uzajamno djelovanje prirode i umijeća.Jedinstvo iskona ne obnavlja se kao povratak u neposrednost prvoga stanja. Ono nije puko ponavljanje prvoga jedinstva, nego takvo stanje koje sjedinjuje jedinstvo i razdvajanje. Za razliku od povijesnog posredovanja, u kojem je moguće jedino prolazno tragičko pomirenje, tu se oba suprotna ne vraćaju k sebi tek u krajnjoj suprotstavljenosti, niti u odviše sjedinjenoj zamjeni, nego u takvom pomirenju u kojem se gubi svako prekomjerje i vlada istinska prisnost onog sjedinjenog.Die Geschichte ist bei Hölderlin als das Schicksal verstanden, wodurch der Geist sich aus seiner anfänglichen Vereinigung in seine Trennung schickt. Innerhalb des einheitlichen geschichtlichen Schicksaals unterscheiden sich besonders das griechische und das hesperische Schicksal, die aufeinander wesentlich hingewiesen sind. Das besondere Schicksal wird geschickt nach dem bestimmten Schicksalsgesetz, in Bezug auf den Zweck der Geschichte, d.h. auf die Entfernung und Nähe eines bestimmten Zeitalters von dem Ursprung der Geschichte.Die Geschichte ist in ihren besonderen Gestalten die Entwicklung des Ursprungs selbst. Indem der Ursprung sich in der Geschichte zeigt, verbirgt er sich in seiner Unendlichkeit und Unerschöpflichkeit, bis er in geschichtlichen Umwälzungen sich als solcher offenbart, wenn wieder eine neue geschichtliche Welt, eine neue besondere Wechselwirkung der Natur und Kunst hergestellt wird. Die Einheit wird nicht als die Rückkehr in die Unmittelbarkeit des ersten Zustands erzielt. Sie ist keine bloße Wiederholung der ersten Einheit, sondern ein solcher Zustand, der die Einheit und die Trennung vereinigt. Im Unterschied zu der geschichtlichen Vermittlung, in welcher allein die vorübergehende tragische Versöhnung möglich ist, kehren hier die beiden Gegensätze zu sich selbst, und zwar weder bloß in der äußersten Entgegensetzung, noch in allzu vereinigten Verwechslung, sondern in einer solchen Versöhnung, in der jede Übermäßigkeit verschwindet und die wahrhafte Innigkeit des Vereinigten herrscht. (shrink)

Potreba za pripovijedanjem ne samo da je stvorila epske poeme i brojne mitologije nego je, prema P. Ricoeuru, sama jezgra stvaranja znanja o sebi. Proces identifikacije kroz naraciju ne navodi nas na usredotočenost na našu vlastitu naraciju. Mi uvijek prvenstveno nailazimo na naracije drugih ljudi i tek onda počinjemo pričati našu životnu priču. Kroz proces imitacije, mimesisa, kako ga shvaća Ricoeur, mi istodobno možemo učiti kako etiku tako i moral. Globalni svijet sa svojim pojednostavljenim naracijama tržišta nastoji ostati (...) pri prvoj i drugoj mimezi te ne može pristupiti trećoj, tek u kojoj možemo početi govoriti o kreativnosti. Autor uspoređuje Ricoeurove filozofske nazore o identitetu s Frischovim literarnim eksperimentom u djelu I’m Not Stiller. Oba su primjer hermeneutičkog preplitanja koje dovodi do prirodnog identiteta. U ovom se hermeneutičkom procesu možemo ponovno pronaći u svijetu u kojem ćemo poštivati vlastiti identitet bivajući otvorenima za njegove kreativne transformacije. (shrink)

This paper tries to extricate philosophical education from the restrictions of social and school systems and to commend some independent and subversive views. This is to be accomplished through a conceptual dissection of the term?education?. On the one hand, there is education seen as transmitter of the tradition, where to be educated is seen as being able to fit into an established community. There is also another education to which the authority of tradition is a permanent target of resistance, always (...) trying to undermine any educational uniformity. This second history of education, genuinely philosophical, is radically opposed to the history of institutionalized mass-education. However, intention of this paper is not to proclaim this as an "alternative" model, or to build it up as a new mythology. On the contrary, it is being written as a history of continuous subversion. Viewed from this vantage point, autonomous philosophical education is not a subsystem of a social system. This education has itself as a measurement, and always resists the wider community that has accidentally befallen it. Its honor is exactly in this attitude of resistance, in being watchful against any conscription and integration. Understood in this manner, philosophical education is not a useful "implemented" function of society, but is rather its dysfunction. Rad nastoji da izdvoji filozofsko obrazovanje iz ogranicenja drustvenog i skolskog sistema i da sugerise mogucnost njegovog nezavisnog i "subverzivnog" sagledavanja. Potonje se postize pojmovnim razlaganjem termina "obrazovanje". S jedne strane, postoji obrazovanje kao transmisija tradicije, u kom slucaju se obrazovanost vidi kao sposobnost da se uklopi u ustanovljenu zajednicu. Postoji, medjutim, takodje i jedno drugacije obrazovanje, u cijem registru je autoritet tradicije permanentna tacka otpora. Ono istrajno pokusava da potkopa svaku obrazovnu jednoobraznost. Ova druga istorija obrazovanja, radikalno je suprotstavljena istoriji institucionalizovanog masovnog obrazovanja. Namera ovog rada nije, medjutim, da nju proglasi "alternativnim" modelom ili da je uspostavi kao novu mitologiju. Naprotiv, ona je pisana kao istorija neprestanih diverzija. Sa ovog stanovista sagledana, autonomna filozofska obrazovanost nije podsistem drustvenog sistema. Ovo obrazovanje ima svoju meru u samom sebi i uvek se odupire zajednici koja ga okruzuje i koja ga slucajem dopada. Njegova cast je upravo u ovom stavu otpora, u budnosti prema svakom podvodjenju i integraciji. Na ovaj nacin shvaceno, filozofsko obrazovanje nije tek na jedan odredjeni nacin "implementirana" funkcija drustva, vec pre njegova disfunkcija. (shrink)

Uporišta. O Markovićevim filozofskim rukopisima u arhivima HAZU ; O Hondlovu prigovoru Bazalinu tumačenju Spinozine filozofije -- Začetnik filozofije jezika u Hrvatskoj : uz knjigu Kruna Krstića Studije, rasprave, i članci ; Što je činjenica? O Krstićevu poimanju (znanstvene) objektivnosti ; Supek kao filozof ; Supekov odnos prema pojedinim pravcima u suvremenoj filozofiji ; Marijan Cipra : život, misao, radovi -- Hrvatska filozofija i hrvatski jezik. Rječnik hrvatskoga filozofskoga nazivlja ; Filozofija i hrvatski jezik : bibliografija ; Je li (...) suština nužna? O sustavnosti hrvatskoga filozofskoga nazivlja -- Nazivlje u Markovićevoj Etici -- Sutlićev odnos spram jezika -- László i filozofsko nazivlje. (shrink)

Jesu li stvari ovog svijeta nešto što je dano samoj misli? Jesu li stvari tako mišljene da budu spoznatljive, da budu objektivne manifestacije transcendentalno uvjetovanih moći? Zapadna filozofska tradicija prema Francoisu Laruellu pretpostavlja tu transcendentalnu konstituciju realnog. To je pretpostavka koja uzdiže samu filozofiju kao označenu primateljicu transcendentalnog dara. U našem članku o Laruellovom projektu želimo pokazati kako ta pretpostavka kontrolira čak i prividno radikalne kritike filozofske tradicije koje su se umnožile kao posljedice Nietzscheovog i Heideggerovog mišljenja. Zato učinkovita (...) kritika filozofije mora biti ne-filozofska. Ona prema Laruellu mora dokinuti pretpostavke da je drugotnost dana da bi bila spoznata, kao što mora dokinuti pretpostavku kako sama misao ima fundamentalno drugačiju strukturu. Ne-filozofija počinje ne sa razlikom, ne sa subjektom i objektom, nego sa pozicioniranjem Jednog. Od te početne aksiomatske točke, ne-filozofija uzima kao vlastitu materijalnu filozofiju ponovno mišljenje u odnosu na Jedno. Ne-filozofski projekt ne započinje kao što to čini postmoderna filozofija s naviještanjem kraja filozofije. On uzima filozofiju kao prigodu da postavi pitanje drugačije vrste mišljenja – onog koji, umjesto da se diferencirajći odnosi prema svijetu koji pretpostavlja, potvrđuje kako je ultimativno u tijelu s Jednim kojeg nikad ne možemo znati. (shrink)

U ovom radu pokušavam razviti ono što nazivam 'analitičkom, farabijanskom' koncepcijom orijentalizma. Motivacija za ovu koncepciju je to što nam pomaže sa zadatkom––koji je identificirao Wael B. Hallaq––da idemo dalje od 'rudimentarnih političkih slogana' vezanih za teoriju orijentalizma i umjesto toga da identificiramo orijentalističku 'psihoepistemičku patologiju' ( Hallaq 2018, 4). Da bismo to učinili ispravno, prema Hallaqu, moramo pronaći metodološku alternativu onoj koja orijentalistički diskurs čini mogućim. Hallaq identificira temeljni problem kao predanost sekularnom humanizmu, a rješenje njegovo napuštanje. Međutim, (...) mislim da je problem dublji, koji se grubo može izraziti na sljedeći način: kako možemo prihvatiti sveprisutnost ideološkog utjecaja bez napuštanja ideje da naše teorije ciljaju (i do neke mjere uspijevaju) predstavljati objektivnu stvarnost––tako da možemo reći da je orijentalizam stvaran fenomen, a ne samo nešto za što slučajno vjerujemo da je fenomen. Koncipiranje orijentalizma unutar farabijanske epistemologije i korištenje analitičkih alata za njegovo razumijevanje (za koje tvrdim da predstavlja jedinstvenu i osebujnu vrstu falibilizma) napreduje tamo gdje druge koncepcije ne uspijevaju. (shrink)

Cet article repose sur une recherche en psychopathologie clinique étudiant la construction du maternel dans les situations de grande prématurité. Les chercheurs, psychologues cliniciennes référées à la psychanalyse, ont effectué une analyse discursive et thématique d’entretiens de recherche réalisés auprès de cinq femmes vivant en couple ayant accouché de leur premier enfant entre 27 et 29 semaines d’aménorrhées. Les résultats indiquent que certaines mères ont un vécu traumatique de la naissance qui empêche la poursuite des rêveries maternelles et entrave l’investissement (...) libidinal du bébé, fondateur dans le nouage des liens précoces. Malgré l’événement de corps et la vision de l’enfant prématuré, d’autres parviennent à maintenir un regard « auréolé ». La recherche montre aussi comment la création par le discours médical de la catégorie des « prémas » offrirait un cadre symbolique aux parents pour penser ces bébés nés trop tôt et relancerait leur capacité de rêverie. (shrink)

Cet article repose sur une recherche en psychopathologie clinique étudiant la construction du maternel dans les situations de grande prématurité. Les chercheurs, psychologues cliniciennes référées à la psychanalyse, ont effectué une analyse discursive et thématique d’entretiens de recherche réalisés auprès de cinq femmes vivant en couple ayant accouché de leur premier enfant entre 27 et 29 semaines d’aménorrhées. Les résultats indiquent que certaines mères ont un vécu traumatique de la naissance qui empêche la poursuite des rêveries maternelles et entrave l’investissement (...) libidinal du bébé, fondateur dans le nouage des liens précoces. Malgré l’événement de corps et la vision de l’enfant prématuré, d’autres parviennent à maintenir un regard « auréolé ». La recherche montre aussi comment la création par le discours médical de la catégorie des « prémas » offrirait un cadre symbolique aux parents pour penser ces bébés nés trop tôt et relancerait leur capacité de rêverie. (shrink)

U članku se kroz višedisciplinarni pristup kognitivnih znanosti proučava osobito ljudsko iskustvo povezano s religioznim doživljajem stvarnosti, koje se u tradiciji discipline povijesti religija naziva ‘iskustvo svetoga’. U skladu s teorijom emergencije, predlaže se definicija iskustva svetoga kao stanja svijesti sa subjektivnom kvalitetom integracije, specifičnim neurološkim korelatom i funkcionalnim obilježjima. Emergentne teorije svijesti pružaju ontološki ujednačeno tumačenje iskustava svetoga nudeći »naravna« objašnjenja bez odricanja njihove fenomenološke subjektivnosti. Prijenos iskustva svetoga iz unitarnoga, svojevrsnog intencionalno neobojenoga stanja, u izrecivi jezični kôd intencionalno (...) relevantnih pojmova sa sveprožimajućim utjecajima na opojmljivanje svijeta razmatra se pomoću kognitivne jezične teorije u tradiciji Johnsona i Lakoffa. Sposobnost izricanja značenja iskustva svetoga sagledava se kao emergentno svojstvo pojmovnog procesuiranja metaforičkoga razmišljanja uvjetovanoga utjelovljenošću uma i kulturalnim odrednicama. Predloženi pristup omogućuje tumačenje nastanka složenih mitoloških i kulturalnih modela temeljem iskustva svetoga, ali i ukazuje na njegovu kulturalnu neuvjetovanost zadanu nediskurzivnom naravi samog iskustva.In this article a multidisciplinary approach of cognitive sciences is employed for the analysis of a special category of human experience related to the religious understanding of the world, termed according to the History of Religion as the ‘experience of sacred’. The experience of sacred is defined as the state of consciousness with a subjective quality of integration, a specific neural correlate and functional features. Emergentist theory of consciousness provides ontologically consistent perspective offering a “natural” explanation for this type of experience without denying its subjective phenomenology. The linguistic expression of the experience is examined in the light of Johnson’s and Lakoff’s cognitive linguistic theory. The linguistic competence enabling the expression of the sacred experience is defined as the emergent property of conceptual processing of metaphorical thinking shaped by the embodied mind. This approach explains the seminal role of the experience of sacred in the formation of complex mythological and cultural models, but also points to its non discursive nature. (shrink)