The human masticatory system is a complex functional unit characterized by a multitude of skeletal components, muscles, soft tissues, and teeth. Muscle activation dynamics cannot be directly measured on live human subjects due to ethical, safety, and accessibility limitations. Therefore, estimation of muscle activations and their resultant forces is a longstanding and active area of research. Reinforcement learning (RL) is an adaptive learning strategy which is inspired by the behavioral psychology and enables an agent to learn the dynamics of an (...) unknown system via policy-driven explorations. The RL framework is a well-formulated closed-loop system where high capacity neural networks are trained with the feedback mechanism of rewards to learn relatively complex actuation patterns. In this work, we are building on a deep RL algorithm, known as the Soft Actor-Critic, to learn the inverse dynamics of a simulated masticatory system, i.e., learn the activation patterns that drive the jaw to its desired location. The outcome of the proposed training procedure is a parametric neural model which acts as the brain of the biomechanical system. We demonstrate the model’s ability to navigate the feasible three-dimensional (3D) envelope of motion with sub-millimeter accuracies. We also introduce a performance analysis platform consisting of a set of quantitative metrics to assess the functionalities of a given simulated masticatory system. This platform assesses the range of motion, metabolic efficiency, the agility of motion, the symmetry of activations, and the accuracy of reaching the desired target positions. We demonstrate how the model learns more metabolically efficient policies by integrating a force regularization term in the RL reward. We also demonstrate the inverse correlation between the metabolic efficiency of the models and their agility and range of motion. The presented masticatory model and the proposed RL training mechanism are valuable tools for the analysis of mastication and other biomechanical systems. We see this framework’s potential in facilitating the functional analyses aspects of surgical treatment planning and predicting the rehabilitation performance in post-operative subjects. (shrink)

Analiza Hegelovog djela "Filozofija prava", posebno Uvoda , otvara temeljnu mogućnost da mišljenje modernog praksisa i zasnivanje filozofije praktičkog zadobije punu filozofsku legitimaciju iz cjelovitog koncepta fenomenologije ljudske volje. Polazimo od uvjerenja da je kod Hegela na djelu nacrt svojevrsne povijesti iskustva postojanja ljudske volje. Hegelovo razvijanje stava o povijesnosti volje, koja se odvija kroz povijesno napeti odnos forme i sadržaja volje, kroz evoluciju forme volje u momentima općosti, posebnosti i pojedinačnosti, napokon kroz diferenciju principa blaženstva i principa slobode, daje (...) filozofski legitimnu osnovu za razumijevanje i utemeljenje modernog stava pluralizma kao praktičko-filozofskog, etičko-filozofskog, svjetonazorskog i političkog pojma.Die Analyse von Hegels Werk Grundlinien der Philosophie des Rechts, und insbesondere derVorrede eröffnet die Möglichkeit, dass dem Denken der modernen Praxis und der Begründungder praktischen Philosophie aus dem gesamten Konzept der Phänomenologie desmenschlichen Willens heraus eine volle philosophische Legitimierung verliehen wird. Wir gehenvon der Überzeugung aus, dass bei Hegel das Konzept einer einzigartigen Geschichte der Erfahrungder Entstehung des menschlichen Willens am Werk ist. Hegels Entwicklung des Standpunktes vonder Geschichtlichkeit des Willens, die durch das historisch angespannte Verhältnis zwischen derForm und dem Inhalt des Willens, durch die Evolution der Form des Willens in Momenten der Allgemeinheit,Besonderheit und Einzelheit, schließlich aber auch durch die Differenzierung des Prinzipsder Seligkeit und des Prinzips der Freiheit vonstatten geht, bildet eine philosophisch legitimeGrundlage für das Verstehen und Begründen der modernen Auffassung vom Pluralismus als praktisch-philosophischer,ethisch-philosophischer, weltanschaulicher und politischer Begriff. (shrink)

Pojem filosofie nabyl v průběhu historie řadu podob a významů. Kromě tradičního teoretického zaměření se lze setkat s přístupem, který vyzdvihuje praktický dopad filosofování na život člověka. Příspěvek představuje koncept filosofické praxe a reflektuje její současný stav na území České republiky. Autoři vymezují filosofickou praxi jako disciplínu filosofie, a načrtávají její možné dělení na dílčí oblasti. Nastíněny jsou její historické kořeny, které autoři identifikují v antickém Řecku. Dále se věnují systematickému představení doposud sepsaných materiálů k filosofické praxi a přehledu (...) její realizace na území České republiky. Detailní pozornost věnují autoři popisu tří jejích oblastí, mezi které patří filosofie pro děti, filosofický workshop a filosofická konzultace. Kromě teoretického vymezení reflektují rovněž své vlastní postupy v uvedených oblastech. Článek čerpá především ze zahraniční odborné literatury, konkrétně z textů a dalších materiálů filosofických praktikantů. Jeho cílem je představit českému čtenáři doposud podrobněji neřešený koncept filosofické praxe a připravit tak pole pro možnou debatu na akademické rovině. -------- The concept of philosophy has had several forms and meanings throughout the history. Besides the traditional theoretical focus, we may also encounter the approach that highlights a practical impact of philosophizing on one’s life. This text introduces the concept of philosophical practice and reflects its current situation in the Czech Republic. Authors characterize philosophical practice as a discipline of philosophy and present its possible division into subsections. They also present its historical roots, which can be found in ancient Greece. Moreover, authors introduce available sources dealing with the philosophical practice and describe how this discipline is actually practiced in the Czech Republic. Detailed attention is given to three of its sections, namely philosophy for children (P4C), philosophical workshop, and philosophical consultation. Authors present theoretical background and also reflect their own methods in these sections. The text draws primarily from scholarly literature from abroad, particularly from the manuscripts and other sources produced by philosophical practitioners. The aim of this text is to introduce the concept of philosophical practice to the Czech reader and prepare the field for further academic discussion. (shrink)

Iz antropoloških stavki Jaspersove filozofije egzistencije: egzistencija – čovjekova mogućnost i čovjek – moguća egzistencija, iščitava se njegov stav prema filozofskoj antropologiji. Naime, po mogućnosti je čovjek otvorena egzistencijalna stvarnost »suprotstavljena « svim pokušajima stvaranja zatvorene slike o njemu. Čovjekova je sloboda njegov do kraja neotkriveni bitak po kojemu on ne može biti predmet istraživanja. S obzirom na to da Jaspers svojom filozofijom egzistencije odbija mogućnost postizanja cjelovitog i zaokruženog znanja o čovjeku i njegovu bitku, kao i mogućnost postuliranja (...) posebnog aspekta o čovjeku i fiksiranje spozanje o njemu, njegova je filozofija svojevrsna kritika filozofske antropologije, odnosno antropološke teorije cjeline.Aus den anthropologischen Grundsätzen der Jaspers Existenzphilosophie: Existenz – die Möglichkeit des Menschen und der Mensch – mögliche Existenz, lässt sich seine Stellung zu der philosophischen Anthropologie ablesen. Nämlich, nach seinen Möglichkeiten ist der Mensch eine offene existentielle Wirklichkeit, die sich allen Versuchen „widersetzt“, ein geschlossenes Bild über ihn zu erstellen. Die Freiheit des Menschen ist sein nie zu Ende entdecktes Sein, nach dem er kein Untersuchungsgegenstand sein kann. Da Jaspers mit seiner Existenzphilosophie jede Möglichkeit ablehnt, ein umfassendes und abgerundetes Wissen über den Menschen und sein Dasein zu erlangen, wie auch die Möglichkeit, einen Sonderaspekt des Menschen zu postulieren und die Menschenkenntnisse zu fixieren, ist seine Philosophie eine eigenartige Kritik der philosophischen Anthropologie, beziehungsweise der antropologischen Ganzheitstheorie. (shrink)

Na základě reflexe díla tří brněnských autorů (R. Těsnohlídek, J. Mahen a J. Tomeček) se text pokouší obhájit názor o kultivační roli přírodní prózy – v konfrontaci s kritickým pohledem J. Šmajse. Tato oblast umělecké tvorby představuje jednu z možností, jak čelit environmen­tálnímu žalu. Ten je jednou z významných charakteristik toho, jak lidé v současnosti vnímají stav světa a rizika pro budoucí existenční perspektivy.

Predmet ove disertacije se u najširem smislu može posmatrati kao odgovor na meta-epistemološko pitanje o zadatku epistemologije i načinu na koji bi epistemološki projekat trebalo voditi. U radu prikazujemo i kritički analiziramo debatu savremenih metafilozofa o ulozi, a posledično i prirodi intuicija u savremenoj analitičkoj filozofiji. Osnovni cilj našeg rada je da odbranimo stav da epistemičke intuicije igraju ulogu evidencije u okviru metoda analize pojma znanja. Ovaj stav deo je standardne slike o epistemološkoj metodologiji koja se poslednjih godina (...) dovodi u pitanje, kako od strane naučno orijentisanih filozofskih naturalista, tako i filozofskih tradicionalista. Kao ključni problem izdvajamo neuspeh zastupnika standardne slike o filozofskoj metodologiji da ponude odgovor na pitanje prirode intuicija. Prema našem mišljenju ovaj neuspeh posledica je propusta koji prave kako zastupnici, tako i kritičari pozivanja na intuicije u filozofiji kada pristupaju ovoj metafilozofskoj debati. Jednom kada uvidimo da moramo podrobnije razumeti metode u okviru kojih se pozivamo na intuicije, uočićemo da filozofske intuicije ne smemo posmatrati kao homogenu klasu, već da ispitivanju njihove prirode moramo pristupiti u okviru pojedinačnih filozofskih disciplina. Kada smo ovu strategiju primenili u našem istraživanju došli smo do zaključka da intuicije kao izraz pojmovne kompetencije igraju ulogu evidencije u metodima pojmovne analize i misaonog eksperimenta koji su karakteristični za savremenu analitičku epistemologiju. (shrink)

The subject of this paper are the implications of Lyotard's critique of the intellectual as a public actor. It is shown that Lyotard's critique of politics results in a rejection of political theory, real politics and political involvement of the intellectual. In place of that, Lyotard develops his concept of "philosophical politics", i.e. "reflexive writing" as a specific form of political disengagement. The author argues that Lyotard's critique of the political involvement of the intellectual is acceptable, but that Lyotard's concept (...) of "philosophical politics" cannot compensate for the lack of an acceptable real politics and an appropriate political theory. It can be viewed only as an individual-existential posture of resistance to the dominant political patterns which, as preconditions of its own possibility, must presuppose the existence of an acceptable real politics and appropriate political doctrine. Osnovni predmet ovog rada predstavljaju implikacije Liotarove kritike intelektualca kao politickog delatnika. Autor najpre pokazuje da Liotarova kritika politike rezultira odbacivanjem politicke teorije, realne politike i politickog angazmana intelektualca. Umesto toga, Liotar razvija koncept "filozofske politike", tj. "refleksivnog pisanja", kao specifican oblik politickog dezangazmana. Za autora je Liotarova kritika politickog angazmana intelektualca prihvatljiva, ali naglasava da Liotarov koncept "filozofske politike "ne moze nadoknaditi nedostatak prihvatljive realne politike i odgovarajuce politicke teorije. Naime, ona moze da se shvati samo kao jedan individualno-egzistencijalni stav otpora prema vladajucim politickim obrascima, koji mora da pretpostavi postojanje prihvatljive realne politike i odgovarajuce politicke doktrine kao uslov sopstvene mogucnosti. (shrink)

The text considers points of view of theoreticians of the radical pluralism : Connolly, Mouffe and Tully with regard to the status and the nature of concepts in the political discourse, as well as the consequences of these conceptual presumptions to understanding democracy. The three authors emphasize the essential contestability of political concepts, the paradox of liberal democracy and the need to revise standard rational consensus theories of democracy. Also, the three authors take over the specific interpretation of Vittgenstein to (...) the direction of political theory the centre of which consists of everyday contingent practices of politics as well as dissent about their assessment. The text analyzes the extent to which this reading is compatible to Wittgenstein's position. The author defends the opinion that the essential contestability does not imply agonism and denial of the significance of rules and tries to indicate to the points of illegitimate transition from antiessentialism to unconsensus rules. Also, the text underlines the flaws of dissent conception of democracy and social integration. U tekstu se razmatraju stanovista Konolija, Mufove i Tjulija u pogledu statusa i prirode pojmova u politickom diskursu, kao i posledice ovih konceptualnih pretpostavki na shvatanje demokratije. Sva tri autora isticu esencijalnu spornost politickih pojmova, paradoksalnosti liberalne demokratije i neophodnost revidiranja standardnih racionalno-konsenzusnih teorija demokratije. Takodje, sva tri autora preuzimaju specificno tumacenje Vitgenstajna u pravcu politicke teorije u cijem su sredistu svakodnevne kontingentne prakse politike, kao i disenzus oko njihovog razumevanja i vrednovanja. Autor brani stav da esencijalna spornost pojmova ne podrazumeva agonizam i negiranje znacaja pravila i pokusava da ukaze na tacke nelegitimog prelaza od antiesencijalizma ka nekonsenzusnosti pravila. Takodje, u tekstu se ukazuje na nedostatke radikalne-disenzusne koncepcije demokratije i drustvene integracije. (shrink)

Temeljni je cilj ovog rada primjena općenite ideje evidencijalizma na poseban slučaj svjedočanstva i povjerenja koje određujem kao postupak prihvaćanja iskaza drugih ljudi. U prvom dijelu, zagovaram poziciju evidencijalizma u pogledu povjerenja, odnosno stav da je epistemički odgovorno povjerenje stvar posjedovanja odgovarajuće evidencije ili epistemičkih razloga. U drugom dijelu, razmatram primjedbe koje mogu biti upućene ovoj poziciji od strane anti redukcionista i nihilista. Konačno, u trećem dijelu nastojim braniti evidencijalizam protiv upućenih kritika, te predlažem kriterij primjerene evidencije za epistemički (...) odgovorno povjerenje.The main purpose of this paper is to apply the general idea of evidentialism to the very specific case of testimony and trust characterized as being the procedure of acceptance the other people reports. In the first part, I argue in favour of evidentialism concerning trust, a viewpoint that takes epistemically responsible trust as a matter of evidence. In the second part, I analyze the objections that can be put on this kind of evidentialism by anti-reductionism and nihilism. In the third part, I try to defend evidentialism against this critique and I propose the evidential standard of epistemically responsible trust. (shrink)

Ovaj je zbornik nastao kao rezultat istraživanja provedenog unutar istoimenoga znanstveno-istraživačkoga projekta na kojemu su urednici istovremeno bili i glavni istraživači, a ostali autori članovi istraživačke skupine. Kao svjedoci različitih vrsta otklona od prevladavajućeg, uobičajenoga, normalnoga, pozitivnog ili ponašanja koje se karakterizira kao asocijalno, zapitali smo se – što postojeće čini normom, treba li odstupanje od norme nužno smatrati devijacijom i kakvi su poželjni društveni odgovori na odstupanja od normi. Često se smatra ispravnim upravo ono što je prevladavajuće, a ono (...) što predstavlja otklon označava se kao devijacija u negativnome značenju onoga što nije ispravno, nije posve ispravno, ili čak onoga što treba sankcionirati. Naš je početni stav bio da ono što prevladava ne smije biti neupitna norma, kao što ni ono što je otklon nije po automatizmu devijacija. Međutim, ne smatramo ni da prevladavajuću normu, samom tom činjenicom što je prevladavajuća, nužno treba kritizirati te da je svaki otklon po sebi poželjan. Cilj našeg istraživanja bio je istražiti različite oblike deficita i devijacijau u domeni formiranja vjerovanja individualnih, grupnih, kolektivnih i institucijskih epistemičkih aktera (socijalna epistemologija) i u domeni društvenog i institucijskoga djelovanja (filozofija politike i filozofija psihijatrije). Nastavno na to, pokušali smo identificirati vrijednosti postojećih normi, koliko odgovaraju poželjnim vrijednostima te koji su poželjni društveni odgovori na otklone od normi. (shrink)

Članak se bavi etičkim značajem prihvaćanja transcendencije svake osobe. Autor zagovara sljedeće teze: transcendentna antropologija je pozitivan čimbenik personalizma; povreda solidarnosti je fundamentalno zlo; apofatička antropologija je realistički nazor; trebamo izbjegavati ekstremne pozicije po pitanju identiteta: nihilističke ili neutralističke s jedne, te nekritičko prihvaćanje i njihovo okoštavanje s druge strane; ispravan pristup identitetima je kritički realizam i dijaloški univerzalizam; princip dubljeg identiteta je duh; transcendentna antropologija je pozitivan čimbenik solidarnog stava. Autor zaključuje da stav transcendentne antropologije nudi dobru pozadinu (...) za otvorenost prema drugome, za odnosni i solidarni stav, kao i za živuće tradicije. Nadalje, nudi također i dobre temelje za kulturnu i intelektualnu razmjenu, za odgovornu toleranciju radikalno drukčijeg i za osjećaj potrebe za bivanjem izloženim utjecaju drugih. (shrink)

U tekstu se polazi od uvida da Nikola Kuzanski i Frane Petrić pripadaju onim renesansnim misliocima koji zastupaju stav o beskonačnosti svemira. S obzirom na to zajedničko polazište, zanimljivo je njihovo neslaganje i štoviše oprečnost stavova vezanih uz položaj Zemlje u svemiru i njeno vrednovanje. Dok je za Kuzanskog ona »stella nobilis«, tj. plemenita zvijezda, za Petrića je »faex omnium rerum«, izmet sviju stvari. U tekstu se pokušava istražiti što je razlog tog razmimoilaženja u stavovima oko Zemlje dvojice renesansnih (...) mislilaca. (shrink)

Petrić, koji na Pletonovu tragu spise poznate pod naslovom Kaldejska proroštva pripisuje Zoroastru, »suvremeniku Abrahamovu, prvom otkrivaču astrologije i magije tj. mudrosti«, objavljuje te spise u »Dodatku« svoje Nove sveopće filozofije 1591. te 1593. godine pod naslovom Zoroaster et eius CCCXX Oracula Chaldaica, eius opera e tenebris eruta et latine reddita . Spisi će 1593. godine kao zasebno izdanje biti objavljeni u Hamburgu pod naslovom Magia philosophica hoc est Zoroaster et eius CCCXX Oracula chaldaica .Zoroastru pripisanu filozofiju Petrić zajedno sa (...) svojom vlastitom i s još tri filozofije, kao jednu »pobožnu filozofiju« podastire papi Grguru XIV. u zamjenu za Aristotelovu »bezbožnu « filozofiju što se »posvuda predaje po školama«.Prema njegovim vlastitim riječima, Petrić ulaže »nemali trud« u prikupljanje 324 stiha Kaldejskih proroštava, raspršenih po djelima različitih autora poglavito novoplatoničke orijentacije, sakupljajući ih u jedan cjelovit spis, koji raspoređuje u nekoliko tematskih cjelina i prevodi na latinski.U tekstu se nastoje sagledati Petrićevi motivi izdavanja Zoroastru pripisanih Oracula chaldaica, što se povezuje prije svega s pitanjem o tome jesu li i, ako jesu, kako su učenja iz Oracula prisutna u njegovoj vlastitoj filozofiji izloženoj u Novoj sveopćoj filozofiji.Svoj načelni stav o tome kako Proroštva funkcioniraju u njegovoj filozofiji iznosi Petrić u šestoj knjizi »Panarchije« Nove sveopće filozofije gdje kaže: »Ali mi filozofiramo pozivajući se na autoritete [pri čemu misli prije svega na Zoroastra] više kao na ures nego kao na temelj. Pozabavimo se stoga dokazima!« Premda, naime, Zoroastra priznaje kao autoritet, Petrić njegove izrijeke ne smatra filozofskim dokazima!Analizom Nove sveopće filozofije pokušava se u tekstu doći do odgovora na pitanje stoji li ova Petrićeva tvrdnja o pozivanju na autoritete kao na ures. Ujedno se nastoji sagledati specifičnost njegove interpretacije Kaldejskih proroštava, napose interpretacije koncepcije počela u njima izložene.Na kraju su značajke Petrićeve recepcije tih spisa rezimirane u jednoj njegovoj izjavi, vezanoj doduše uz pitanje razuma, no koja se može primijeniti i na sva ostala učenja izložena u Oracula chaldaica. Petrić u njoj znakovito kaže: »Međutim ta [sc. Zoroastrova] povijest o razumu ne čini se da se mnogo tiče naše filozofije, niti se pak mnogo razlikuje od nje.«The article attempts to examine Petrić’s motives for publishing Oracula Chaldaica, attributed to Zoroaster, and relate them primarily with the question of whether the teachings from the Oracles are present, and if so, in what way are they present in Petrić’s philosophy laid out in his Nova de universis philosophia.Petrić introduces his basic position on how Oracles function in his philosophy in the sixth book of “Panarchia” in Nova de universis philosophia, where he says: “But we philosophise by appealing to the authorities [by which he primarily means Zoroaster] more in the sense of an ornament than in the sense a foundation. Let us therefore deal with proofs!” Although, in fact, Petrić recognizes Zoroaster as an authority, he does not regard his sayings as philosophical proofs!Through the analysis of Nova de universis philosophia the article tries to answer the question whether the claim of appealing to the authorities merely as an ornament is justified. At the same time, it tries to expound the particularity of his interpretation of Chaldean Oracles, especially the interpretation of the notion of substance found in Oracles.Finally, the features of Petrić’s reception of these writings are summarized in one of his statements, although connected to the issue of reason, but which can be applied to all of the teachings of Oracula Chaldaica. He indicatively states: “However, this [sc. Zoroaster’s] history of reason does not seem to concern our philosophy very much, nor does it greatly differ from it.”. (shrink)

U ovom radu istražujem kako su se Hjumova gledišta o odnosu između skepticizma i filozofije razvijala i kako su sazrevala tokom njegovog filozofskog rada. Hjumovo prvo delo, Rasprava o ljudskoj prirodi, ostavlja otvoreno pitanje zašto bi se iko bavio filozofijom u svetlu otkrića da su skeptički argumenti neoborivi. Cilj mi je da pokažem da, iako se Hjumov stav o skepticizmu i njegova skeptička pozicija nisu suštinski menjali tokom godina, Istraživanje o ljudskom razumu i Dijalozi o prirodnoj religiji, kao i (...) nekoliko njegovih kraćih spisa sadrže interesantne promene, dodatke i poboljšanja kada je reč o njegovom shvatanju toga na koji način skepticizam može da utiče na filozofiju. Tek u svom poslednjem delu Hjum nedvosmisleno tvrdi da skepticizam ostvaruje trajan i pozitivan uticaj na naše bavljenje filozofijom, a ovaj uticaj se pre svega ogleda u intelektualnoj skromnosti i ograničavanju predmeta filozofskog istraživanja. (shrink)

Predmet ovog rada je Vitgenštajnovo razlikovanje i novo razumevanje pojmova znanja i izvesnosti u spisu O izvesnosti iz kojih proističe i njegova inovativna kritika skepticizma. On pokazuje da čitava rasprava o skepticizmu nastaje zato što i tradicionalni epistemolozi poput Mura i skeptik pogrešno shvataju prirodu takozvanih murovskih iskaza koji predstavljaju sadržaj naših osnovnih verovanja kao i naš stav prema njima. Vitgenštajn tvrdi da ovi iskazi nisu ni istiniti ni lažni već da funkcionišu poput pravila te da stoga ne mogu (...) biti ni predmet znanja niti podložni sumnji. Naš stav prema njima nije epistemički već je odraz praktične sposobnosti učešća u jezičkoj praksi. Vitgenštajnov najubedljiviji i najoriginalniji argument protiv skepticizma pokazuje da skeptik, formulišući svoje sumnje, dovodi u pitanje sopstveno razumevanje reči kojima se pritom služi. Na kraju se tvrdi da sam Vitgenštajn zastupa jednu vrstu naturalizma hjumovskog tipa. (shrink)

Osnovno pitanje koje rad pokreće je na koji nam način istraživanje ideje univerziteta omogućuje da danas pred njom otvorimo nove horizonte? Fichteovo, Schleiermacherovo i Humboldtovo inzistiranje na obrani autonomije univerziteta stvorilo je novi problem – sudbinsko vezivanje univerziteta za državu pokazalo se kao preveliko breme. Pritisnut zahtjevima države za proizvođenjem profesionalne kompetencije, u svijetu koji je sve više insistirao na administrativnoj i privrednoj funkcionalnosti i efikasnosti, univerzitet se sve više udaljavao od svojih modernih prosvjetiteljsko-humanističkih okvira, odnosno, od proklamirane emancipatorske uloge (...) znanja. Međutim, on je jednako bio žrtvom visoko podignutog tona kojim je bio praćen govor filozofa njemačkog idealizma. Univerzitet tako biva razapet između znanosti, nacije i države. Ideja univerziteta se time pretvorila u ideologiju univerziteta. Dijagnoza je glasila da je univerzitet ostao bez svoje ideje. Tako se danas odgovor na pitanje ima li ideja univerziteta još uvijek snagu legitimizacije same institucije, kod Habermasa, Lyotarda i Derridaa, poklapa s pokušajem »buđenja« samih živih aktera univerziteta, profesora i studenata. Današnji put filozofije u nekakvo novo legitimiziranje univerziteta moguće je samo ako ova revidira svoj stav prema toj instituciji. Možemo li re-legitimiziranje univerziteta shvatiti kao jedan novi vic?!Die Grundfrage dieser Studie ist wie diese Forschung uns ermöglichen könnte, vor der Idee der Universität einen neuen Horizont zu öffnen. Fichtes, Schleiermachers und Humboldts Behharen auf der Verteidigung der Autonomie der Universität hat ein anderes Problem verursacht – schicksalhafte Beziehung der Universität mit dem Staat, die sich als zu schwierige Belastung erwiesen hat. Unter dem Einfluss des Staates eine professionelle Kompetenz zu produzieren, in der Welt, die an Verwaltungs- und Wirtschaftlichsfunktionalität und Leistungsfähigkeit zunehmend insistierte, entfernte die Universität weiter von ihren modernen aufklärerisch-humanistischen Rahmen, d.h. von der verkündigten emanzipatorischen Rolle des Wissens. Die Universität war, aber, gleichartig das Opfer des hoch gehobenen Tons, mit dem die Philosophen des deutschen Idealismus über sie gesprochen haben. Damit wird die Universität zwischen Wissenschaft, Nation und Staat verspannt. Die Idee der Universität verwandelte sich in die Ideologie der Universität. Die Universität ist ohne ihre Idee geblieben. So heute zustimmt, bei Habermas, Lyotard und Derrida, die Antwort auf die Frage ob die Idee der Universität immer noch die Institution selbst legitimieren könnte, mit dem Versuch des Erwachens der „lebendigen Akteure“ der Universität, Professoren und Studenten. Der heutige Weg der Philosophie in eine neue Legitimierung der Universität ist möglich nur wenn sie ihre Haltung zu der Institution revidiert. Können wir die Re-Legitimierung der Universität als einen neuen Witz verstehen?! (shrink)

The author claims that we should differentiate the concept, the conception and the ideal of Bildung. Based on these differences, Bildung could be considered as a kind of attitude, project, or as specific - normative and optative - practice.. Autor smatra da treba praviti formalnu razliku izmedju pojma, koncepcije i ideala Bildung-a. Na osnovu tako utvrdjene razlike, Bildung bi se mogao poimati kao stav, projekt ili specificna, u isti mah i normativno i optativno intonirana, praksa..

Enkulturacija u sociologiji označava uključivanje neke osobe, najčešće djeteta, u obrasce kulture u kojoj se razvija i odrasta. Stoga možemo reći da su i moralni obrasci koje je ta osoba stekla proizišli iz te kulture. Otuda je očevidno da ne postoji jedan univerzalan moral, već se on razlikuje od kulture do kulture. Teza enkulturacije uklapa se u govor o moralnom relativizmu, koji tvrdi da su moralne tvrdnje istinite samo u odnosu na neki standard ili okvir, a ujedno ni taj standard (...) nije isključivo moralno opravdan. Stoga se nameću sljedeća pitanja: smijemo li uopće moralne vrijednosti neke kulture proglasiti nemoralnima?; postoje li granice do kojih bi moral neke kulture bio prihvatljiv i gdje te granice prestaju?; pomaže li stav o prihvaćanju kulture koja ima drukčije moralne vrijednosti njegovanju tolerancije i smanjivanju napetosti među ljudima? U ovoj raspravi nezaobilazni su rezultati istraživanja antropologa koji su se putujući svijetom susretali s kulturama koje niti malo ne nalikuju njihovoj.Enculturation in sociology signifies the inclusion of a person, most often a child, into the patterns of a culture it is developed and grows up in. Thus, we can say that the moral patterns that person acquired are the product of this culture. Hence, it is obvious that there is no universal morality, but that it is different from one culture to another. The thesis of enculturation fits into the discourse about moral relativism, which claims that moral postulates are only true relative to a standard or framework, and that even this standard is not exclusively morally justified. So the following questions arise: can we even announce that the moral values of a culture are amoral; are there limits to which a morality of a culture is acceptable, and where those limits stop; does the attitude about the acceptance of a culture with different moral values helps cherishing of tolerance and the reduction of tensions between people? In this discussion the results of research by anthropologists who met with cultures unlike their own in their travel around the world, are unavoidable. (shrink)

This article intends to critically envisage limits and values of philosophy of art of Arthur Danto and to point out the main problems of the theory of supstitutional representation, when placed within wider theoretical frame of traditional aesthetics, such as the notion of meaning in the philosophy of art of Arthur Danto. The article focuses on the notions of exteral and interal representation and denotation of non-existent and existent entities substituted by representation. This article intends to question the validity of (...) Danto?s position. Ovaj tekst pokusava da kriticki sagleda domete i vrednosti filozofije umetnosti Artura Dantoa i da istakne osnovne probleme sa kojima supstituciona teorija reprezentacije mora da se suoci, kada se ona zastupa u sirem teorijskom okviru tradicionalne estetike, kakav je pojam znacenja u filozofiji umetnosti Artura Dantoa. Posebnu paznju tekst usmerava na pojmove eksteralne i interalne reprezentacije i denotacije nepostojecih i postojecih entiteta, koji se reprezentacijom supstituiraju. Autor nastoji pokazati da je stav koji Danto zastupa apsurdan. (shrink)

Pitanja filozofskog razumijevanja i pravednosti bitno su povezana od samih početaka grčkog filozofiranja. Baš kao što filozofska heremenutika ili hJrmeneiva ima svoj pretfilozofski izvor u grčkome bogu Hermesu, platoničko razumijevanje pravednosti ima ga u božici Dike. U svojoj ambivalentnosti Hermes tako naznačuje mogućnost razumijevanja kao i mogućnosti zavođenja ili zloupotrebe razumijevanja, koje – u horizontu sokratičke i platoničke filozofije – znači zapravo nedostatak razumijevanja. U platoničkoj filozofiji, naime, spoznaja i etički stav blisko su povezani. Ali ako se taj etički (...) stav ponajvećma razumije kao pravičnost, potonja se ne smije razumjeti u ponešto reduciranom značenju slaganja ljudskih djelovanja s državnim zakonima; ono čime se trebamo baviti jest unutarnje slaganje i harmonija čovjeka i njegove duše, a što također znači slaganje čovjeka sa svijetom u kojemu živi. S tog gledišta, potencijalni hermeneutički ‘an-arhizam’ može se ponovno – ovoga puta drukčije – usmjeriti prema pitanju ajrchv i transponirati iz sfere puke teorije u samo biće ljudskoga života, koje se – u platoničkoj filozofiji – tretira kroz pitanje o duši. (shrink)

In 2005 The Institute for Philosophy and Social Theory has undertaken a reputed interview, based on identical methodology but on a reduced sample in six towns in Serbia. The objective was to examine how citizens see the circumstances in society today, five years after the October turn, and what conditions their attitudes towards: the policy of new democratic powers, of democratic parties and those of the ex-regime, as well as towards the problems they are confronted with, and whether the initial (...) optimism has gone and why. The results obtained by this interview show that after five years of experience with democratic transition the interviewees are more critical regarding the actual democratic policy, and more likely to forget the reasons created by the former regime as obstacles to a successful democratic transition. For this reason, disappointment has grown, and an initial optimism gives its place to pessimism, with vanishing of the hope in the possibility of radical democratic change. This makes it possible to give a chance to the Radical Party in a future election. But, in spite of current confusion among citizens produced by the examined state of affairs, as well as the ambiguities in certain attitudes, this inquiry suggests that the interviewees have provided a quite realistic evaluation of the actual conditions in Serbian society today, and that their criticism, which arises from disappointment, does not completely cancel a positive attitude towards democratic transition, since their criticism results from dissatisfaction with the unrealized democratic principles and values after October 5th. Institut za filozofiju i drustvenu teoriju je obavio 2005. ponovljeni intervju, radjen istom metodologijom, ali na skracenom, desetoprocentnom uzorku i u sest gradova Srbije, sa ciljem da se proveri sta se promenilo u vidjenju gradjana o politici u drustvu posle pet godina od oktobarskog prevrata i sta uslovljava njihove stavove prema: politici demokratskih vlasti, prema strankama bivseg rezima i problemima sa kojima se suocavaju, kao i da li je nestao pocetni optimizam i zasto. Rezultati pokazuju da su posle petogodisnjeg iskustva ispitanici kriticniji prema politici demokratskih vlasti, skloniji da zaborave razloge koje je proizveo bivsi rezim kao prepreke za demokratski preobrazaj drustva, te da je poraslo razocaranje i nezadovoljstvo postignutim, a pocetni optimizam sve vise ustupa mesto pesimizmu i gubljenju nade u mogucnost radikalnijih demokratskih promena, sto uslovljava i stav o mogucem davanju sanse radikalima na sledecim izborima. Ali i pored zbunjenosti gradjana zbog nastale nepovoljne situacije i ambivalentnosti izvesnih stavova, istrazivanje sugerise da su ispitanici realnije procenili aktualno stanje drustva i da kriticnost, koja proizlazi iz nezadovoljstva zbog neostvarenih obecanja, ali i zbog neartikulisanih ciljeva razvoja, ne potire u potpunosti pozitivni stav prema demokratskoj transformaciji, buduci da se kritika uglavnom pokazuje kao rezultat razocaranja sto se ne ostvaruju demokratski principi posle 5. oktobra. (shrink)

In the first part of this essay, the author discusses certain aspects of the Hindu and Buddhist philosophical and religious conceptions that could have made some impact on the European ethics before Schopenhauer. In the second part, he deals with various channels of possible Buddhist influence on Schopenhauer's ethical thought. Finally, in discussing Buddhist-Wittgenstein relationship, one is confronted with convergent, yet independent, responses to similar sets of problems. Independently, and less systematically than Buddhist philosophical schools, Wittgenstein indicates the way of (...) liberation that cures from the "metaphysical pain " emerging from inappropriate use of language. His own project, however, was not metaphysical, but meta-linguistic in a very specific sense. The philosophical "cure" from the language disease leads ultimately to the "purification " and "decontamination " of thought: in turn, the mind rests in peace and silence before the senseless, paradoxical questions of the moral, esthetical religious or metaphysical character. Ovaj esej se sastoji iz tri dela. U prvom delu autor razmatra izvesne aspekte hinduistickih i budistickih filozofskih i religijskih doktrina koje su mogle imati uticaja na evropsku etiku do Sopenhauera. Na primer, Pironov metod uzdrzavanja od suda ispoljava zapanjujucu slicnost s izvornim budistickim metodom meditacije. U evropskoj filozofiji slican metod je razvijen u Huserlovoj fenomenologiji, iako na jedan puno slozeniji teorijski nacin. Razmatranje postklasicnih, helenistickih moralnih doktrina vodi od problema izvora do nekih specificnih pitanja komparativne ili hermeneuticke prirode. Pa ipak, u povesti zapadne filozofije nije se jasno ukazalo na dug budistickoj etici sve dok Sopenhauer nije napisao Svet kao volja i predstava. U drugom delu rada autor se stoga bavi razlicitim tokovima moguceg budistickog uticaja na Sopenhauerovu eticku misao. Vrlo cesto Sopenhauerovi kljucni argumenti su pozajmljeni iz indijskih soterioloskih ucenja. S druge strane, on je u stanju da prilagodi ta orijentalna ucenja svojim vlastitim pojmovima i idejama. Izmedju njegove filozofije i indijskih filozofija moguce je uspostaviti odnos konvergentnosti. Iz toga je proizislo jedinstveno stapanje dveju perspektiva koje se ponekad oznacava i kao "evropski budizam". Za razliku od Sopenhauera Vitgenstajn ne upucuje ni na kakvo delo, ili odlomak iz hinduisticke ili budisticke literature. Stavise, tesko je braniti stav da je Sopenhauer imao ikakvu znacajniju posrednicku ulogu u budjenju Vitgenstajnovog interesovanja za budizam. Mnogo je, u stvari, lakse ukazati na vaznost Sopenhauerovog uticaja na "etickog" Vitgenstajna iz Tractatusa, nego utvrditi ikakvu slicnost izmedju sopenhauerovsko-budisticke i Vitgenstajnove eticke koncepcije. Raspravljajuci o odnosu izmedju Vitgenstajna i budizma, susrecemo se s konvergentnim, ali nezavisnim odgovorima na slicne vrste problema. Nezavisno, i manje sistematicno od budistickih filozofskih skola, Vitgenstajn ukazuje na put oslobodjenja sto leci od "metafizicke boli" zasnovane na nepravilnoj upotrebi jezika. Medjutim, njegov vlastiti projekat nije bio metafizicki, vec metalingvisticki u jednom vrlo specificnom smislu. Filozofsko "izlecenje" od bolesti jezika vodi, u krajnjoj liniji, do "ociscenja" i "dekontaminacije" misli. Kao rezultat toga, um nalazi spokoj i mir pred besmislenim, paradoksalnim pitanjima moralnog, estetickog religijskog ili metafizickog karaktera. (shrink)

U ovome članku autor kritički razmatra ključne elemente etike vrlina. Odbacuje čest stav da je etika vrlina bolja, jer je u njoj djelatnik usmjeren na sebe, dok je u deontologiji ili konzekvencijalizu usmjeren na druge; u deontologiji postoje dužnosti prema sebi, konzekvencijalizam je simetričan u tom pogledu, jer je vlastito dobro jednako vrijedno kao i tuđe, štoviše, najvažnije vrline su upravo one koje su usmjerene na druge. Ipak, postoji vrsta situacije koja podržava ovaj stav, naime, u okviru konzekvencijalizma (...) čovjek koji postigne da drugi proizvedu 5 jedinica sreće bolji je od čovjeka koji sam proizvede 3 jedinice sreće, dok je u okviru etike vrlina bolji ovaj drugi. Vrlo je zanimljivo pitanje koji je bolji naprosto. Nadalje, pitanje je može li etika vrlina doista bolje objasniti činjenicu da imamo moralne uzore; mi im se divimo zbog njihovih postupaka, a ta se činjenica daleko bolje uklapa u deontologiju ili konzekvencijalizam. Pored toga, budući da vrline ne možemo odrediti neovisno o postupcima do kojih tipično dovode, divljenje prema vrlinama svodi se na divljenje prema postupcima. Ovaj uvid podupire opću tezu članka da su vrline svodive na postupke, to jest, da etika vrlina ne može biti postojati samostalno već da je svodiva na deontologiju ili konzekvencijalizam.In this article author criticaly examines the key elements of the virtue ethics. He rejects common claim that that virtue ethics is better because it is self-regarding while deontology and consequentalism are other-regarding; within deontology there are duties toward oneself, consequentialism is symmetrical in this respect because my own good counts just as anybody’s else’s good, moreover, crucial virtues are other-regarding. Although, there is a kind of situation that supports this claim, namely, within consequentialist framework man who makes others produce 5 units of good is better than the man who himself produces 3 units, while within the framework of the virtue ethics the second one is better. It is very interesting question which one is better man period. Further, it is questionable whether virtue ethics can better accomodate the fact that we have moral raw models, namely, we admire them because of their actions and this fact much better fits into deontological or consequentialist framework. Also, since we can not specify a virtue independently of the actions it typically brings about, our admiration to virtues ammounts to our admiration to actions. This insight supports the general claim of the paper that virtues are reducible to actions, that is, that virtue ethics can not stand on its own because it is reducible to deontology or consequentialism. (shrink)

In histories of Serbian painting Sreten Maric is listed among the protagonists of socialist realism, and that on the basis of a single article - his criticism of an exhibition staged by the Association of Visual Artists of Serbia to the benefit of wounded veterans. Without denying the historical basis for this judgment, the author of the present paper pleads for a more nuance approach and propounds the thesis that socialist realism was primarily a complex pattern of social relations, and (...) only in the second place a substantively defined doctrine. On the basis of an insight into the relevant sources it is argued that Maric was not a theorist of socialist realism; on the other hand, an ideologue of social painting he was indeed, believing in a synthesis of Art and Revolution. By way of comparison, the figures of Miroslav Krleza and Georg Luk?cs are referred to: neither of the two was a protagonist of socialist realism, though both belonged firmly to the so-called leftist thought. U istorijama srpskog slikarstva Sreten Maric vazi za protagonistu socijalistickog realizma, i to na osnovu jednog clanka - kritike na izlozbu Udruzenja likovnih umetnika Srbije u korist ranjenih boraca. Ne poricuci istorijsku ocenu, autor pledira za nijansiraniji stav i izlaze tezu da je socijalisticki realizam bio u prvom redu jedan sklop drustvenih odnosa, pa tek onda i neka sadrzinski odredjena doktrina. Uvidom u izvore, zakljucio je da Maric nije bio teoreticar socijalistickog realizma, ali ideolog socijalnog slikarstva jeste bio, uz veru u sintezu Umetnosti i Revolucije. Za poredjenje su mu posluzili Miroslav Krleza i Georg Luk?cs: ni jedan, ni drugi nije bio protagonista socijalistickog realizma, mada su obojica pripadala cvrsto tzv. levoj misli. (shrink)

Empirijsko terensko istrazivanje obavljeno je u 20 gradova n Srbiji metodom dubinskog intervjua sa ciljem da se ispita kako su sami gradjani doziveli poslednje godine rezima Slobodana Milosevica i nastale promene posle 5. oktobra 2000. Paznja je bila usmerena na stavove ispitanika o uzrocima pada bivseg rezima, o razlozima koji su ih motivisali da se (ne)angazuju u borbi za drustvene promene, o dozivljaju 5. oktobra, o promenama nastalim posle demokratskog prevrata, pretnja novoj vlasti, kao i prema medjunarodnoj zajednici i odnosu (...) prema ratnim zlocincima, sa posebnim osvrtom na stav prema Haskom sudu. Dokumentacija koja je prikupljena bice obradjena kvalitativnom metodom koja omogucuje da se odgovori razmatraju u kontekstu svakodnevnog zivota ispitanika i sacuvaju originalni stavovi koji se razlikuju od uobicajenih shema iz dnevne stampe i zvanicnih izvestaja. (shrink)

SAŽETAK: Empiristi su tvrdili da se medicinsko znanje u cjelini može steći na temelju iskustva i da za njegovo formiranje i primjenu nije potrebna nikakva teorija. Ključni dio toga stava sastoji se u odbacivanju istraživanja uzroka bolesti. Medicinsko se znanje sastoji od teorema koji su generalizacije izvedene na temelju iskustva. Ranije analize generalizacija kojima se služi medicina, kao i rasprave o stručnom znanju općenito, pokazuju da je među grčkim liječnicima i filozofima bio prihvaćen stav da ispravne generalizacije koje nekoj (...) djelatnosti jamče status umijeća jesu eksplanatorne generalizacije – takve koje uključuju poznavanje uzroka. U članku istražujem na temelju čega empiristi mogu za neeksplanatorne generalizacije zahtijevati isti status i nastojim pokazati da je njihov argument u osnovi taj da statistički kriterij formulacije takvih generalizacija jamči njihovo podudaranje s događajima koje opisuju, što eksplanatornegeneralizacije ne mogu osigurati.The Empiricists argued that medical knowledge is a matter of experience, and that no theory is required either for its formation or application. The central part of their position was rejecting the possibility of the discovery of causal connections by the use of reason. The theorems that make up medical knowledge are empirical generalizations that do not include the specification of the cause. However, the Greek authors outside Empiricism, both medical and philosophical, made a strong case for the claim that a generalization must be explanatory to be scientific or artistic. In this paper I discuss how non-explanatory generalizations, being statements of frequency of joint occurrences which are statistically accurate, can be taken by the Empiricists as scientific. (shrink)

Krátký příspěvek na konferenci konané jako homage na O. Marquarda se v nástinu vztahuje k jeho základnímu, tzn. skeptickému postoji ve filosofii a v životě. Chce (jako připomínka, bez hlubších analytických nároků) odkázat na možnost pěstovat filosofii v různých půdách, s různými živinami, a rozvíjet myšlení různými cestami. Tou Marquardovou byla moderní pyrrhónská skepse, ústící v ironii, jež ale sama vede jen na další rozcestí a k další kontingenci, odkud není vidět na žádný požehnaný stav, stejně jako tomu bylo (...) na všech předchozích. Možná je to tím, že rozcestí jsou, kdežto požehnaný stav ne. Vědět to nemůže; o obojím lze ale pochybovat. (shrink)

Pedkldan studie se pokou zmapovat rozhodujc meznky antickho pojet djin. Koeny tohoto nachzme ji v eck mytologii, u Hesioda, jen pichz jako prvn s tzv. koncepc postupn upadajcch vk lidstva. Tato koncepce je lokalisovateln poslze u Platona, zejmna pak v jeho koncepci stav. Najdeme jej u vrcholnho pedstavitele druh etapy stoicismu, Poseidonia z Apameie, kter nsledn ovlivn mskou spiritualitu s jejm vnmnm djin coby padku. Vedle tto linie pak studie sleduje jet linii tzv. cyklickho pojet djin, kter m zejm (...) koeny v mytologick tradici a je nsledn zpracovvna presokratovskou filosofi (Herakleitos z Efesu), najdeme ji u Platona, ale zejmna pak u "pile" stoy Chrysippa ze Soloi, Poseidonia a nsledn se pak stane soust mskho mylen. Do jakhosi kontrapunktu pak studie, alespo v nznaku, stav tzv. linern pojet djin vlastn idovsko-kesansk tradici a vrcholn zpracovan Augustinem Aureliem. (shrink)

Studie poukazuje na tři základní slabiny současného českého diskurzu o kolapsech komplexních společností, jehož předním mluvčím se stal egyptolog Miroslav Bárta. Zaprvé nedošlo k vyrovnání s absencí vědeckého konsenzu ohledně determinantů historického vývoje a teorii, která by poskytla jednotící rámec pro zařazení a interpretaci konkrétních prediktorů kolapsu, byla věnována jen minimální pozornost. Zadruhé nebyla podána jasná odpověď na otázku, která společenská struktura je při studiu kolapsu vlastně předmětem zkoumání, přestože se volné přechody mezi rovinami kultur, států a civilizací nejeví z (...) analytického hlediska možné. Zatřetí se řada navržených prediktorů kolapsu ukazuje už při zběžném ohledání jako zásadně problematická. Studie dochází k závěru, že současný stav poznání problematiky kolapsů komplexních společností neospravedlňuje vyslovování žádných vědecky podložených predikcí, které by mohly být zdrojem pragmatické legitimizace pro společenské a humanitní vědy. (shrink)

U prvom dijelu ovoga rada ukratko ću izložiti Berčićeva stajališta o moralnoj odgovornosti, pri čemu ću se usredotočiti na njegove prijedloge kriterija koje neki subjekt mora zadovoljiti kako bi mu se mogla pripisati moralna odgovornost. Posebno ću razmotriti njegov prikaz Strawsonova viđenja moralne odgovornosti i teorije prema kojoj moralna odgovornost ovisi o sposobnosti subjekta da bude “osjetljiv na razloge”. Tvrdit ću da skupine prema oba ova kriterija mogu biti subjekti kojima se pripisuje moralna odgovornost. Ovaj stav opravdavam tvrdnjom da (...) skupine imaju sposobnost djelovanja, tj. da skupine mogu biti djelatnici koji donose moralno relevantne odluke i izvršavaju moralno relevantna djelovanja. Posjedujući ove sposobnosti skupni djelatnici su moralni subjekti prikladni da budu moralno odgovorni za djela koja su učinjena u njihovo ime. U svojoj analizi oslanjat ću se na radove Philipa Pettita i Christiana Lista, dvojice filozofa koji su u novije vrijeme ponudili nove uvide na području teorije djelovanja. (shrink)

U radu se analizira Aristotelovo razmatranje životinja, a u središtu autorovog istraživanja su tri pitanja: prisustvo logosa kod životinja, mogu li životinje djelovati voljno i jesu li životinje odgovorne za ono što čine. Aristotelov generalni stav je da životinje nemaju vjerovanja, mnijenja, rasuđivanja, mišljenja, razuma i uma. Proučavanjem Stagiraninovih spisa utvrđeno je, zatim, da životinje mogu djelovati voljno. Odgovor na dilemu jesu li životinje odgovorne za ono što čine ovisi o razumijevanju pojma odgovornosti kod Aristotela. Ako se odgovornost razumije (...) kao reguliranje svih onih aktivnosti koje su učinjene hotimično, tj. voljno, životinje se tada mogu smatrati odgovornima. S druge strane, ako se opseg odgovornosti ograniči na moralnu evaluaciju nečijeg djelanja, u koju je uključena aktivnost logosa, životinje će biti izuzete iz ovako razumljenog pojma odgovornosti. Autor je, na Aristotelovom tragu, zaključio da, budući da životinje mogu imati phantasiu da je ono što rade ispravno ili pogrešno, one za svoje čine trebaju biti nagrađene odnosno kažnjene.This paper analyzes Aristotle’s treatment of animals and the author’s research focuses on three issues: the presence of logos in animals, if animals can act voluntarily and if animals are responsible for what they do. Aristotle’s general standing point is that animals do not have beliefs, opinions, calculations, thoughts, thinking and reason. By studying Stagirites’ volumes it has been determined, subsequently, that animals can act voluntarily. Resolution to the dilemma whether animals are responsible for what they do depends on the understanding of the Aristotle’s concept of responsibility. If responsibility is understood as regulating all of those activities which were undertaken on purpose i.e. voluntarily, animals can be considered responsible. On the other hand, if the scope of responsibility is limited to the moral evaluation of acts, including the activity of logos, animals will be excluded from thus understood concept of responsibility. The author has, following Aristotle’s footsteps, concluded that since animals can have phantasia that what they do is right or wrong, they should be either rewarded or punished for their acts. (shrink)

Autor u radu analizira predsokratovsko razmatranje φρόνησις-a i αἴσθησις-a, promatrano kroz prizmu Aristotelovog poricanja logoskih sposobnosti životinjama i biljkama. Aristotelov generalni stav je da većina predsokratovaca nije razlučivala um, mišljenje i razboritost od opažanja i drugih aspekata duše. Bitnu aporiju u promišljanju predsokratovaca Stagiranin obrazlaže tvrdnjom da su oni, doduše, istraživali istinu bića, ali polazeći od pretpostavke da su jedina zbiljska bića osjetilne stvari. Predsokratovci, sukladno tomu, shvaćaju umovanje kao nešto tjelesno poput opažanja i često razumiju da se slično (...) sličnim opaža i shvaća. Očekivana konsekvenca ovakvog pristupa tvrdnja je predsokratovaca da ne samo ljudi nego i sva ostala bića imaju svijest, mišljenje i razboritost. Do krajnosti doveden stav nekih od njih izražava se riječima da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da dišu, osjećaju, da mogu biti tužne i vesele, kao i da imaju moć rasuđivanja, razum i um. Autor je zaključio da je predsokratovac Alkmeon razlikovanjem mišljenja tj. razboritosti od opažanja najjasnije anticipirao Aristotelovo vlastito stajalište. Alkmeonova tvrdnja da se čovjek razlikuje od drugih živih bića po tome što on jedini razumije, dok druga živa bića primaju osjete, ali ne razumiju, na tragu je Stagiraninovog naglašavanja da se logoske sposobnosti mogu pripisivati isključivo ljudima i da čovjek ima ontološki primat u odnosu na druga živa bića. (shrink)

One of the most common terms in late-medieval discourse is “estate” in its Latin or vernacular forms: status, estat, estado, stato, stav, stat, stand, etc. Its basic sense, derived from stare and common to a wide variety of meanings in various contexts, can be recognized in such modern English equivalents as “status,” “station,” “estate,” “stately,” “state,” “standing,” and the like. Its secondary, particular meanings, however, cannot be regularly perceived on this basis, and in all cases there are problems beneath (...) the surface due to the structural differences between Alteuropa and the “modern” world of the nineteenth century, as well as the postmodernity of the twentieth. (shrink)

Dominantn pozitivistick epistemologie dat v souasn vd, kter stav na metafyzickm realismu a idelu mechanick objektivity, trp adou trhlin. Tyto nedostatky byly identifikovny v mnohch kritickch ohlasech, kter vedou k nov problematizaci ustlenho konceptu dat. Mezi kritizovanmi aspekty tohoto konceptu se opakuj varovn ohledn zasazenosti dat do kontextu jejich tvorby, jejich zprostedkovanost nebo otevenost manipulacm. Funkce dat v poslednch letech nabv na dleitosti kvli stoupajc datov nronosti vdy, a proto je dve neproblematickmu konceptu dat vnovno vce pozornosti. Objevuj se (...) tak alternativn pstupy k epistemologii dat, z nich tato prce pedstavuje smr konstruktivistick a rtorick. Prezentovan text lze dky sv kompilativn povaze, erpajc z kritick literatury zabvajc se epistemologi dat, pojmout jako syntzu a rekonfiguraci existujcch mylenek k danmu tmatu. Je mon ho rovn pijmout jako jeden z pspvk k rtorick argumentaci v diskurzu dat souasn vdy. (shrink)

Rad se bavi umiješanošću promatrača kao ograničenjem u racionalnom spoznavanju svijeta i otvaranjem prostora za druge oblike spoznaje. U velikoj mjeri ta se problematika tiče odnosa znanosti i vjere, pa se u uvodnom dijelu rada polazi od odnosa vjere i znanosti, a koji je kroz povijest prolazio kroz različite faze. U prvom poglavlju analiziraju se upravo etape kroz koje je prolazio odnos vjere, odnosno religije i znanosti: jedinstvo u srednjovjekovnoj sintezi, razilaženje i sukob, dijalog i komplementarnost. Za ostvarenje dijaloga između (...) vjere i znanosti ponajprije je zaslužan papa Pio XII. svojom enciklikom Humani generis . Ipak, najveći doprinos dijaloškom odnosu vjere i znanosti dao je papa Ivan Pavao II. koji je smatrao da jedna drugoj može biti od velike koristi te da samo dinamički odnos između teologije i znanosti može otkriti granice koje čuvaju cjelovitost obiju disciplina. Na jednak način, veliki doprinos uspostavi dijaloga vjere i znanosti dali su i znanstvenici, kako sa strane teološko-filozofske misli, tako i sa strane prirodoslovnih znanosti, osobito fizičari.U ovom radu se čini jedan iskorak u pogledu određenosti i konkretnog sadržaja granice koju znanosti ne mogu prijeći i preko koje se nalazi prostor za druge oblike spoznaje i za vjeru. Polazi se od stava da je za proučavanje bilo koga predmeta taj predmet potrebno odvojiti od promatrača, kako bi ga ovaj mogao podvrgnuti objektivnom proučavanju. Sam po sebi, taj je stav opće prihvaćen u svim znanostima i filozofiji, ali je suviše uopćen da bi eliminirao sve oblike umiješanosti i rafinirane pogreške pri zaključivanju.Pokazuje se da se u termodinamici i u Newtonovoj mehanici može točno definirati takvo stajalište promatrača, kojim je on potpuno odvojen od pojave koju promatra i iz kojega je u stanju da promatranu pojavu objektivno ispita. Takvo se stajalište onda količinski razlikuje od drugih stajališta s kojima bi bio »umiješan« u pojavu koju proučava. U znanostima u kojima se to može učiniti eksperimentalno se osnivaju, nalaze i koriste zakoni koji se mogu zvati »objektivnima«. No i u takvim znanostima ima oblika umiješanosti koji mogu ostati skriveni desetljećima i duže. U radu se ukazuje na tri takva oblika diskretne umiješanosti u termodinamici i mehanici. Za znanosti u kojima se točno količinsko razdvajanje objektivnih i umiješanih stajališta promatrača nije moglo učiniti, ili se načelno ne može učiniti, ne može biti ni sigurnosti od umiješanosti i time od rafiniranih pogrešaka u racionalnom zaključivanju. Odatle se sa znatnom heurističkom snagom izvodi zaključak da se u područjima spoznaje kojima se bave znanosti i filozofija racionalnim zaključivanjem može učiniti rafinirana pogreška i da postoji prostor za druge oblike spoznaje i vjeru.The introductory part of the work deals with the relation between science and other forms of cognition which has undergone various phases throughout history. The first chapter analyses the stages through which the relation between faith, i.e. religion, and science has passed: unity in medieval synthesis, divergence and conflict, dialogue and complementarity. Much credit goes to Pope Pius XII with his encyclical Humani Generis for the development of dialogue between religion and science. However, Pope John Paul II made the greatest contribution to the dialogical relation between faith and science. He believed that their relation could be of great value and that only the dynamic relation between religion and science could discover the limits that hold the integrity of both disciplines. In the same way, scientists, those of the theological-philosophical thought as well as those of natural sciences, especially physicists, have made a great contribution to setting up a dialogue between religion and science.This work is a step forward regarding the determinateness and concrete content of the limit that sciences cannot cross and beyond which is a space for other forms of cognition and for faith. The starting point is a standpoint that if one wants to study a subject, that subject has to be set apart from the observer, so that it can be objectively studied. In itself, that standpoint has been universally accepted in all sciences and in philosophy too, but it is too generalized to eliminate all the forms of interference and refined errors when drawing conclusions.It is established that in thermodynamics and in Newton’s mechanics one can precisely define such a standpoint of the observer, by which he/she is completely detached from the phenomenon he/she is observing and from which he/she is able to research the observed phenomenon objectively. Such a standpoint quantitatively differs from other standpoints, by which he/she would be “involved” with the phenomenon he/she is investigating. In the sciences in which it is possible to do that, laws that can be called “objective” are experimentally passed and adopted. But even in such sciences there are forms of involvement that may remain hidden for decades and longer. This work points at such three forms of discrete involvement in thermodynamics and mechanics. For the sciences in which a precise quantitative separation between the observer’s objective and involved standpoints was not possible, or is not principally possible, there cannot be safety of involvement and consequently of refined errors in rational concluding. Hence, with considerable heuristic strength, the following conclusion is drawn: All sciences, including philosophy, should explicitly take and put forward a view that, by rational conclusions, it is possible to make a refined mistake in their areas of cognition and that there is room for other forms of cognition and for religion. (shrink)

Naša stvarnost bilježi dramatične promjene u moralnim stavovima ljudi. Kršćanskim i pravno-filozofskim pristupom nastojimo, u svjetlu tih promjena, promišljati pitanje etičkog aspekta zahtjeva kompetentnog pacijenta da umre te odluke liječnika povodom toga zahtjeva. Ovo promišljanje spada u područje ispitivanja osnovnih ljudskih vrijednosti. Ističemo da ljudsko dostojanstvo – kao središnja vrijednost – nije određeno vanjskim uzrocima i ne ovisi o stanju čovjekova zdravlja ili bolesti, ono je nešto unutrašnje, bitno i neotuđivo. Dakle, izvire iz cjelokupne kvalitete čovjekovog života kao osobe, kao (...) duhovno-tjelesnog bića, obdarenog razumom i slobodom, samoodgovornošću i mogućnošću samoodređenja – ukoliko prihvaćamo da je stvoren na sliku Božju . Historijska prizma promatranja ovog problema je zaista šarolika, od potpunog opravdavanja ovakvih zahtjeva, preko jedinstvene osude, sve do danas kada ovo pitanje dovodi do vrlo teških i skoro nerješivih rasprava na područjima morala i prava, uz naglašavanje da dekriminalizacija ovakvih postupaka može dovesti do »klizave nizbrdice«.Naš je polazni stav, s kršćanske pozicije, da ne postoji tako nešto kao što je život bez vrijednosti. Dakle, ističemo kršćanski pristup ljudskom životu i dostojanstvu, koji podrazumijeva postavku da čovjek ne dodjeljuje život te ga samim time niti ne može oduzeti, bez obzira na okolnosti i teškoće koje ga prate.Our reality is facing dramatic changes in the moral attitudes of people. In the light of those changes we are trying to consider the issue of ethical aspect of the competent patient’s request to die and the physician’s decision about it. This elaboration is situated within the field of questioning the basic human values. It is emphasized that the human dignity – being the central value – is not determined by external causes and not dependable on the condition of a person’s health or illnesses. Human dignity is something integral, essential, and inalienable. Thus human dignity springs from the overall quality of human life as of a unique human being, spiritual and physical being gifted with reason and freedom, self-responsibility, and the possibility of self-defining – in case we accept that a man is created in the image and likeness of God . The historical prism of considering this problem comes in varieties of forms, from the complete justifications of these requests, or their condemnation, till the contemporary disputes in the field of morality and law, with an emphasis on the possibility of “slippery slope” argumentation this decriminalization might lead to.Our starting point, from the Christian position, is that something like life without the value does not exist. Therefore we are pointing out the Christian approach to human life and dignity which presupposes the thesis saying that man does not give a life and therefore can not take it away, regardless of the hardship he might be experiencing. (shrink)

Kniha se zabývá problematikou připisování myšlení jiným entitám, a to pomocí imitační hry navržené v roce 1950 britským filozofem Alanem Turingem. Jeho kritérium, známé v dějinách filozofie jako Turingův test, je podrobeno detailní analýze. Kniha popisuje nejen původní námitky samotného Turinga, ale především pozdější diskuse v druhé polovině 20. století. Největší pozornost je věnována těmto kritikám: Lucasova matematická námitka využívající Gödelovu větu o neúplnosti, Searlův argument čínského pokoje konstatující nedostatečnost syntaxe pro sémantiku, Blockův návrh na použití brutální síly pro řešení (...) imitační hry, Frenchova teorie subkognitivních informací a Michieho skepticismus ohledně možnosti umělého vědomí. Závěr knihy zachycuje současný stav recepce Turingova testu a představuje pokusy o jeho praktickou realizaci, například v každoroční soutěži o Loebnerovu cenu. Autor knihy zastává názor, že ani po více než šedesáti letech od uveřejnění Turingova paradigmatického eseje stále neexistují žádné vážné důvody pro zamítnutí jeho tvrzení. Tradiční komputační funkcionalismus možná není ideální teorií vysvětlující činnost myslí a jako slibnější se může jevit vývoj v neurálních vědách, ale Turingův test je přesto užitečným a snad i jediným nástrojem pro detekci inteligence u lidmi vytvořených strojů. (shrink)

Disertační práce se zabývá problematikou připisování myšlení jiným entitám, a to pomocí imitační hry navržené v roce 1950 britským filosofem Alanem Turingem. Jeho kritérium, známé v dějinách filosofie jako Turingův test, je podrobeno detailní analýze. Práce popisuje nejen původní námitky samotného Turinga, ale především pozdější diskuse v druhé polovině 20. století. Největší pozornost je věnována těmto kritikám: Lucasova matematická námitka využívající Gödelovu větu o neúplnosti, Searlův argument čínského pokoje konstatující nedostatečnost syntaxe pro sémantiku, Blockův návrh na použití brutální síly pro (...) řešení imitační hry, Frenchova teorie subkognitivních informací a Michieho skepticismus ohledně možnosti umělého vědomí. Závěr práce zachycuje současný stav recepce Turingova testu a představuje pokusy o jeho praktickou realizaci, například v každoroční soutěži o Loebnerovu cenu. Autor práce zastává názor, že ani po více než šedesáti letech od uveřejnění Turingova paradigmatického eseje stále neexistují žádné vážné důvody pro zamítnutí jeho tvrzení. Tradiční komputační funkcionalismus možná není ideální teorií vysvětlující činnost myslí a jako slibnější se může jevit vývoj v neurálních vědách, ale Turingův test je přesto užitečným a snad i jediným nástrojem pro detekci inteligence u lidmi vytvořených strojů. (shrink)