Abstract

Potreba za pripovijedanjem ne samo da je stvorila epske poeme i brojne mitologije nego je, prema P. Ricoeuru, sama jezgra stvaranja znanja o sebi. Proces identifikacije kroz naraciju ne navodi nas na usredotočenost na našu vlastitu naraciju. Mi uvijek prvenstveno nailazimo na naracije drugih ljudi i tek onda počinjemo pričati našu životnu priču. Kroz proces imitacije, mimesisa, kako ga shvaća Ricoeur, mi istodobno možemo učiti kako etiku tako i moral. Globalni svijet sa svojim pojednostavljenim naracijama tržišta nastoji ostati pri prvoj i drugoj mimezi te ne može pristupiti trećoj, tek u kojoj možemo početi govoriti o kreativnosti. Autor uspoređuje Ricoeurove filozofske nazore o identitetu s Frischovim literarnim eksperimentom u djelu I’m Not Stiller. Oba su primjer hermeneutičkog preplitanja koje dovodi do prirodnog identiteta. U ovom se hermeneutičkom procesu možemo ponovno pronaći u svijetu u kojem ćemo poštivati vlastiti identitet bivajući otvorenima za njegove kreativne transformacije