Abstract

Mnoge biološke funkcije dopuštaju stupnjevanje. Na primjer, lučenje određenog hormona u organizmu može biti na višoj ili nižoj razini, u usporedbi s istim organizmom drugom prilikom ili u usporedbi s drugim organizmima. Koje razine funkcioniranja predstavljaju slučajeve disfunkcije; gdje da povučemo crtu? To je kvantitativni problem za teorije disfunkcije i bolesti. Cilj mi je braniti verziju bioloških teorija disfunkcije kako bih se uhvatio u koštac s ovim problemom. Međutim, također ću dopustiti da evaluativna razmatranja uđu u teoriju bolesti. Moj argument se temelji na razlikovanju između biološke i kliničke perspektive. Prema mom mišljenju, bolest je ograničena na slučajeve koji spadaju u granice bioloških disfunkcija. Odgovor na kvantitativni problem ne zahtijeva proizvoljne odluke ili društveno vrijednosne sudove. Stoga se zalažem za nearbitrarnu metodu koja se temelji na činjenicama kako bi se riješio kvantitativni problem. Ipak, nisu sve biološke disfunkcije instance bolesti. Dodavanje kliničke perspektive omogućuje nam da spriječimo potencijalnu preveliku uključenost biološke perspektive, zato što postavlja dodatna ograničenja za određivanje granica bolesti.