Abstract

Kantovo poimanje vjere bitno je vezano uz moralno-praktičnu dimenziju ljudskog života. Vjera je čovjekov u slobodi ukorijenjen egzistencijalni stav kojim se on odnosi prema transcendentnom i ujedno realizira samoga sebe u vidu postizanja svoje konačne svrhe – najvišeg dobra kao sklada blaženstva u razmjeru s moralnošću. Jamac toga je Bog, a stanje u kojem se to konačno ozbiljuje je besmrtnost, čemu je u čovjeku princip njegova duša. Tako u moralno-praktičnom vidiku shvaćena vjera nije neki bijedni ostatak smrvljene metafizike, koji bi bio previše za filozofiju a premalo za religiju, nego je to način kako razumsko biće u svijetu autentično ob-stoji i djeluje u nadi u postignuće svoje konačne svrhe