Abstract
Autor nastoji da preispita Habermasovu i Honetovu tvrdnju da jezicki zaokret u kritickoj teoriji predstavlja izlaz iz?corsokaka? u kome prva generacija Frankfurtske skole zavrsava, ne uspevsi da koncipira delatno-teorijsko shvatanje drustvene dinamike i konfliktnosti. Iznoseci stanoviste da Adorno u Negativnoj dijalektici razvija uvid u temeljnu karakteristiku konfliktnosti modernih drustava, koja izmice jezicko-pragmatickoj kritickoj teoriji, autor pokusava da odbrani i reaktualizuje Adornovu perspektivu.U radu se analiziraju, u glavnim crtama, izvorna zamisao kriticke teorije i?negativisticki zaokret? koji Adorno i Horkhajmer poduzimaju u Dijalektici prosvetiteljstva. Razmatrajuci zatim kljucne premise Negativne dijalektike, autor izlaze svoje shvatanje Adornove koncepcije konfliktnosti, koja se, kroz osvrt na osnovne postulate teorije komunikativnog delanja, kontrastira sa Habermasovom formulacijom konfliktnosti kao sistemske kolonizacije sveta zivota. Razmatrajuci ogranicenja Habermasovog koncepta, autor nastoji da izostri sliku konfliktnosti koju Adorno skicira, pokazujuci da njegova perspektiva problematizuje sam koncept intersubjektivnosti koji Habermas i Honet tretiraju kao aprioran.